Evanđelje

Dogma o Mariji kao Bogorodici proglašena je na III. općem saboru u Efezu 431. g. Naslov “Bogorodica” izriče uvjerenje da je Marija rodila, ne samo čovjeka Isusa, nego i pravoga Boga, te da je Isus Krist samo jedna osoba s dvije neodvojive naravi.

Međutim, promatrati ovu svetkovinu samo kao teološku oznaku, koliko god ona bila važna, značilo bi izgubiti sve što nam ona nudi. Ne zanima li nas kako je Mariji biti Božja Majka? Isus nam je s križa dao i nju kao vlastitu Majku. Zar je ne želimo bolje upoznati?

Današnje evanđelje nastavlja priču o rođenju s posjetom pastira, koji su upravo dobili anđeosku vijest o “radosnoj vijesti koja će doći svim ljudima, jer se danas rodio Spasitelj u gradu Davidovu”, koji je Krist Gospodin” (Lk 2,10-11). Anđeo je pastirima dao upute kako pronaći ovo djetešce. Kad su pastiri stigli, rekli su Mariji i Josipu “poruku koja im je bila rečena o ovom Djetetu”. (Lk 2,16-21)

Majčinstvo Blažene Djevice Marije nadilazi svako obično ljudsko majčinstvo i ulazi u velike božanske tajne Presvetoga Trojstva.

Razmislimo na trenutak o Mariji u ovoj sceni. Znala je da je rodila Božjeg Sina, na doista čudesan način. Pitamo li se kako je njoj bilo roditi Ga u improviziranom “rodilištu”, u najotrcajnijim okolnostima? Svaka buduća majka želi sigurnost i gostoljubivo okruženje za rođenje svog djeteta. Ovo je biološki diktat majčinstva. Je li se srce Marijine majke stisnulo kad je shvatila da to neće biti slučaj s njezinim Sinom? Je li joj ovo bila prva prilika da se zapita što je pred ovim Djetetom? Ako su je te misli ispunile, zamislite utjecaj dolaska pastira. Ti su ljudi bili jednostavni ljudi. U stvari, pastirstvom su se u to doba ponekad bavili ljudi koji nisu mogli naći drugog posla, najamnici za koje se često smatralo da su krajnje sumnjičavi. Drugim riječima, bili su na najnižoj “ljestvici” u društvu. Ipak, vijest o rođenju Spasitelja bila je prva dana ovim ljudima – ne onima u palačama ili na području Hrama. Dok su dolazili, uzbuđeni vijestima i puni radosti zbog Božje dobrote, je li njihova prisutnost (i Božji odabir njih da budu svjedoci Marijina Sina) počela produbljivati ​​njezino razumijevanje vrste službe koju će On imati? Je li joj njihova bujnost izmamila osmijeh?

Svi smo vidjeli gotovo blaženi pogled ljubavi koji su majke uprle u lica svojih novorođenčadi. U tom pogledu ima bezgranične nježnosti i strahopoštovanja. Je li Marija, Majka Božja, nakon što je čula pastire i vidjela njihovo obraćenje Bogu, pogledala dolje na lice svog Djetešca i pomislila u sebi: “Evo, lice Božje”? Je li ju posjet pastira ohrabrio da, iako se Njegovo rođenje vjerojatno nije dogodilo kako bi se majka nadala, može biti uvjerena da se dogodilo baš kako treba?

Vidimo da je Marija “sve te stvari čuvala razmišljajući o njima u svom srcu”. Možemo samo zamisliti koja su joj pitanja navirala u glavi, ali ne možemo sumnjati da ju je ono o čemu je razmišljala razveselilo. Bila je, u pogledu ljubavi svoje majke, licem u lice s Božjim tajanstvenim načinom djelovanja u svijetu kako bi otkupio svoj narod iz ropstva grijeha i obnovio ih kao svoju djecu. Ipak, čak i kao Djetešce u jaslama, Isus je dopirao do jednostavnih, obespravljenih, onih koji su se borili, izopćenika, a Njegova prisutnost pretvorila je njihove živote u svjedočanstva koja slave i hvale Boga.

Marija, Majka Božja, u toj se skromnoj štalici našla sa svojim Sinom u samom središtu obilja blagoslova. I tu ona ostaje, zauvijek.

Oče, hvala Ti što si poslao pastire da se klanjaju Marijinu Sinu i daju radost majčinskom srcu.