Hrvatski ribari ne mogu, zato i ne znaju uloviti ribu bakalar, a opet jedna je od cijenjenih delicija koja se pogotovo u našim južnim krajevima priprema na više načina posebice o Božiću i na Veliki petak uoči Uskrsa ali i u drugim prigodama. Pitanje je, stoga, opravdano: Kako je ta riba iz sjevernih mora uopće došla do nas Mediteranaca na Sredozemnom moru koje je bogato ribom?
To pitanje je brojnim pratiteljima-prijateljima na društvenim mrežama o svetkovini Božića postavio, ali i dao odgovor, Oleg Maštruko, jedan od najaktivnijih putopisaca, komentatora, urednika i publicista na hrvatskoj informatičkoj i društveno-mrežnoj sceni.
Vjerojatno ga je na ovu temu potakao i njegov boravak u veljači 2022. na krajnjem sjeveru zemaljske kugle, gdje je fotografskom opremom ‘lovio’ polarno svjetlo, i na našu zamolbu dopustio je prenošenje ove jedinstvene fotografije koju je ‘čekao’ i ‘ulovio’ na sjeveru Norveške otkuda je i doplovio bakalar u ove naše toplije mediteranske vode.
Krajolik otoka oko norveškoga Boda i polarno svjetlo iz veljače 2022. / Foto: Oleg Maštruko
Priča o bakalaru je side story, odnosno bila je popratna uz njegov projekt Chasing Polar Light (‘Lov polarnoga svjetla’) kad se Oleg Maštruko prvi put susreo s činjenicom da su Hrvatima susjedi Mlečani davno prije njega bili na krajnjem sjeveru u tom otočkome kraju Norveškoga mora, ali ne zbog polarnog svjetla.
Naime, mletački trgovac Pietro Querini je u ljeto 1431. godine krenuo iz Irakliona na Kreti, koja je tada bila venecijanska, s teretom vina, začina i ulja za Bruges – jedan od tadašnjih najvažnijih trgovačkih gradova sjeverozapadne Europe.
Norvežani s tih otoka bile su najbesprijekornije osobe koje se mogu zamisliti i bili su pobožni kršćani
U Biskajskom zaljevu, uz francusku obalu, uletjeli su u oluju koja ih je potpuno preusmjerila s kursa. Koliko? Toliko daleko da su tjednima lutali po Atlantskome oceanu, promašili i Irsku i Veliku Britaniju i Island i završili…. na sjeveru Norveške, na malom otoku u blizini Bodoa, a kojeg pamtimo iz lova na polarnu svjetlost, kaže ovaj hrvatski putopisac. Otok se zove Rost.
Putovanje je preživjelo svega desetak članova posade koju je na venecijanskom brodu činilo više od 60 ljudi, no agoniji nije bilo kraja ni tada jer su se s preostalim čamcima za spašavanje razbili o hrid pored Rosta.
Otok Røst na sjeveru Norveške (Screenshot/Google maps)
Bio je to prosinac 1431. godine i mjesec dana su pod polarnom noći skapavali i preživljavali na toj norveškoj hridi, dok ih dobri Rošćani, stanovnici Rosta, nisu otkrili i prevezli u svoje selo da prezime.
Querini i ostatak posade našli su se ‘kao na drugom svijetu’. Nitko iz Venecije dotad vjerojatno nije bio toliko daleko na krajnjem sjeveru tada poznatoga svijeta. Nisu mogli znati gdje se nalaze. Plovili su za Bruges u današnjoj Belgiji.
Nekome iz Venecije, iz bogatog Mediterana, tada centra svijeta, stanovnici sjevera Norveške vjerojatno su izgledali – smatra Maštruko – kao dobroćudni poludivljaci i sirotinja.
„Osim što su se nasmrzavali, i vidjeli polarno svjetlo i polarnu noć, vidjeli su i da je otok pun vješalica, rešetki na kojima se zrakom i vjetrom suši specifična riba – bakalar!”
Venecijanci su jeli bakalar, svidjelo im se, i dolaskom proljeća došao je trenutak da se zahvale svojim spasiteljima i krenu doma, na jug. Putovali su malim brodovima za obalnu trgovinu, nakrcanima sušenim bakalarom.
„Querini nam je ostavio zapise, nisam ih još pročitao, ali planiram”, napisao je te priložio jedan odlomak na engleskom jeziku u kojem se primjerice može pročitati da je ovaj izvanredan susret kultura rezultirao jednim od rijetkih izvještaja očevidaca koji postoje, iz Srednjeg vijeka, o uobičajenoj obalnoj kulturi u Norveškoj.
Talijani pišu o primitivnom, ali zadovoljnom narodu koji je živio gotovo u nevinosti. Ovaj putopisni zapis ima zapanjujuće sličnosti s antičkim predodžbama o legendarnim Hiperborejcima koji su živjeli u savršenoj kreposti na dalekom sjeveru.
Mlečani su zapisali:
Muškarci s ovih otoka najbesprijekornije su osobe koje se mogu zamisliti; lijepog su izgleda, a i njihove žene su lijepe. Vrlo su povjerljivi, ne trude se ništa zaključati.
Govore i o nepostojanju uzajamnog stida jer mornari mletačke Venecije su živjeli s njima u kućanstvu s mužem, ženom i djecom i, svima vidljivo, skidali bi se prije spavanja goli, piše Querini o stanovnicima otočića u blizini ‘Culo Mundi’ – na rubu svijeta.
Autor spominje da su ovi Norvežani bili pobožni kršćani i vrlo detaljno opisuje njihov ribolov i proizvodnju ribe.
Fotografija polarnoga svjetla s vrha teksta je krajolik susjednih otoka iz veljače i njezin autor smatra „da je u ovoj Querinijevoj posadi Mediteranca iz 15. stoljeća sigurno bilo i naših ljudi” jer je to bilo uobičajeno s obzirom da je i velik dio hrvatske obale bio pod Mlecima.
„Odjednom si bačen ovdje, hladno je i užasno, pojma nemaš gdje si, proveo si tu tri mjeseca, jeo bakalar, i nosiš ga doma. Riba je sušena, podnosi transport. Ljudima na Mediteranu se to svidi i – novi trgovački putevi su uspostavljeni.”
“Ako i danas jedete bakalar, ili uostalom kad god da ga jedete, sjetite se Querinija i naših ljudi i njihove zime na sjeveru, davne 1432. godine”, zaključio je Oleg Maštruko koji je Hrvatskoj katoličkoj mreži dopustio objavu spomenute fotografije polarnoga svjetla, a puno više njih kao i druga živopisna putopisna zapažanja mogu se pronaći na autorovim službenim Facebook stranicama.