“Mi smo prvi koji puno dobivamo pripremama za ove jaslice, jer radimo zajedno, puno surađujemo, ali učimo se i javno nastupati. Nama je velika Providnost da se mjesec ili dva možemo u kući pripremati za ovo. Prije 5-6 godina predstavu smo prilagodili djeci, pa nekolicini djece djed priča najljepšu priču ikad ispričanu i na kraju ih poziva da se poklone Novorođenom. U predstavi sudjeluju i žive životinje s našeg imanja u Vrbovcu, koja su velika radost najmanjima”, podsjetio je Buliga.

U Hrvatskoj smo već 30 godina, a 2023. slavit ćemo 40 godina postojanja u Italiji. Žive jaslice su, pogotovo u našoj zajednici u Italiji, brend i to se “prelilo” i u Hrvatsku. Trudimo se svake godine obnoviti i scenografiju. Što se tiče kostimografije, vjerujem da će ljudima koji dođu biti lijepa i zanimljiva. Međutim, moramo se zahvaliti i spomenuti Kazalište Trešnja iz Zagreba koje nam dugi niz godina pomaže, posuđujući nam dio kostima koje koristimo u predstavi.

Foto: Facebook – Zajednica Cenacolo

Živo dijete koje predstavlja Isusa proteklih desetak godina dijete smo imali od naših parova iz Zajednice, a ako se slučajno to ne bi dogodilo, onda bi glumci koji utjelovljuju Isusa i Mariju prošetali kroz publiku. Kad bi vidjeli neku bebu u publici, onda bi, u slobodi djece Božje, roditelje zamolili bi li im “posudili” bebu da bude Isus. Zamislite samo reakciju tih roditelja!

Žive jaslice su u Zagrebu, ove godine u parku Opatovina, odnosno na igralištu Osnovne škole Miroslava Krleže. Predstave su triput dnevno, u 16, 17 i 19 sati. Pred nama su izvedbe još 22. i 23. prosinca, na Božić i na Stjepanje, potom 29. i 30. prosinca te 1. i 6. siječnja 2023. godine.

Jubilej Zajednice u Hrvatskoj

Zajednica je prije 30 godina došla u Hrvatsku i okuplja nekadašnje ovisnike, bilo da je u pitanju droga, alkohol, kocka ili nešto slično. “Zahtjevna zajednica jesmo, a u današnje vrijeme možda čak i prezahtjevna. Međutim, našu zajednicu osnovala je s. Majka Elvira Petrozzi, koja je otvorila zajednicu u biti ne znajući na koji način pomoć ljudima. Jednostavno je otišla otvorena srca i s krunicom u ruci, vjerujući u Božju providnost i da će dobri Bog posložiti stvari kako treba.

S druge strane, živeći s dečkima, nastavila je živjeti i svoj redovnički život, što znači da je, primjerice, ujutro prva bila u kapelici na molitvi. Dečki su, gledajući njezin primjer, uhvatili toga. Malo-pomalo su dolazila pravila po kojima danas funkcioniramo. Prije svega smo molitvena zajednica, jer nam je svaki dan isprepleten trenucima molitve i jako smo ponosni i zahvalni Crkvi da u svakoj od naših kuća imamo kapelice i prisutnost živoga Boga u svetohraništu.

Nadalje, Majka Elvira je bila svjesna da se ljude koji nam dolaze tek mora staviti u red, da se mora znati kad je buđenje, da treba složiti krevet kako treba, pozdraviti brata do sebe, biti uredan, da radno mjesto mora biti uredno i da ozračje na radnom mjestu ne može biti površno te da pazimo jedan na drugoga.

Vjerujemo da je naš ambijent itekako bitan da jedna osoba počne raditi na sebi, odnosno da osoba koja je došla iz nereda života, malo-pomalo ulazi u jedan red.

Antino svjedočenje

U našoj Zajednici ima ljudi koji su imali problema sa zakonom, koji su napravili nered u svojim obiteljima, koji su se drogirali, koji su se zadužili i za kojima su trčali kamatari, ali svi su jutros u 6 sati svi bili na nogama, imali smo odmah doručak, izmolili “šetajuću krunicu”, a u 7 sati smo slavili misu. Dolazim iz katoličke obitelji i i nije mi bilo nepoznato što je to Biblija, ispovijed ili sveta krunica. Imamo i ljude koji dolaze iz ateističkih obitelji ili drugih vjera, međutim, među nama jednostavno nema napetosti.

Ante Buliga i Tanja Maleš

Rodio sam se s osjećajem da sam željeno dijete Božje, kršten sam sa 40 dana, a poslije toga svake nedjelje sudjelovao na svetoj misi na Klisu, čak ministrirao od četvrte godine do kraja osnovne škole. Ali početkom 1990. godine došao sam u Split u srednju školu i upao u loše društvo, silno čeznuvši biti priznat i prihvaćen. Roditelji nisu puno pogriješili sa mnom, ali u mom životu mislim da smo više trebali biti obitelj. Bila je zadovoljena forma da smo, primjerice, na božićnom ručku bili svi zajedno.

Međutim, pitanje je koliko je tu bilo konkretnog razgovora, u trenucima kad se osoba s 12-13 godina počne formirati, koliko sam imao biti slobode roditeljima nešto reći ili ih pitati. Korijen problema nastao je kad sam “shvatio” da laž može “riješiti” problem, a roditelji su mislili da sam dobar, jer u školi sam imao dobre ocjene i nisam radio velike probleme.

Ostatak svjedočenja o životu u Zajednici poslušajte u emisiji: