Da će se Bog udostojiti preuzeti ne samo našu ljudskost, nego da će Isusova ljudskost biti sjedinjena s Osobom Boga Sina za svu vječnost, središnje je mjesto kršćanske vjere. “I Riječ tijelom postade i nastani se među nama” (Iv 1,14). Sveti Ivan izražava istinu Sina Božjega u tom odlomku, da je Bog postao tijelom – da je u Isusu Kristu uzeo čovještvo poput našeg u svemu osim u grijehu (vidi Heb 4,15).

Zašto je ova doktrina toliko važna? Jednostavno rečeno, bez utjelovljenja, ljudski bi rod i dalje ostao u grijehu i stoga odvojen od Boga. Zbog utjelovljenja dolazi nam spasenje po Isusovom križu i uskrsnuću, ali također otvara put prema još većoj baštini, piše Simply Catholic.

Ova veća baština počinje vječnim životom. To je postalo moguće jer, odvodeći naše čovještvo na križ, Isus na smrt razapinje staroga “čovjeka”, svojom smrću pobjeđuje grijeh i smrt općenito. Ova pobjeda je dovršena u njegovom uskrsnuću gdje je On podignut od mrtvih te više nije podložan raspadljivosti ili smrti, s proslavljenim tijelom. Njegovo je uskrsnuće prvi plod, znak i temelj za nadu da ćemo i mi uskrsnuti od mrtvih u proslavljenim tijelima. Ništa od ovoga nije moguće osim ako je Isus preuzeo i samu našu ljudskost. Zato sveti Pavao kaže: “Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će i u Kristu svi oživjeti” (1 Kor 15,22). Ovo je obećanje da je, budući da je Krist oživio čovještvo u svom tijelu, nama — članovima njegova tijela po krštenju — obećana baština uskrsnuća.

Utjelovljenje, međutim, donosi još veću baštinu. Najslavnije doktrinalno djelo aleksandrijskoga biskupa sv. Atanazija rasprava je O utjelovljenju Riječi, božanskoga Logosa koji je postao tijelom poput nas radi našega spasenja. U tom djelu Atanazije izriče rečenicu koja je s pravom postala slavna: Riječ Božja “postala je čovjekom kako bismo mi postali Bog; učinio se vidljivim u tijelu kako bismo mi mogli pojmiti nevidljivoga Oca, a on sam podnio je nasilje od strane ljudi kako bismo mi baštinili neraspadljivost”(54,3). Svojim uskrsnućem, doista, Gospodin je učinio da smrt nestane kao da je “slama u vatri”(8,4). To je u Crkvi poznato kao doktrina divinizacije: da utjelovljenje ne utječe samo na obnovu našeg odnosa s Bogom, već da je zato što je Bog preuzeo našu ljudskost, ona uzdignuta na veće dostojanstvo nego prije. Činjenica utjelovljenja sada uzdiže našu ljudsku prirodu do viših visina nego što smo se ikada nadali. Kako kaže sveti Pavao: “Primili smo duha posinstva po kojemu kličemo: ‘Abba, Oče!’” (Rim 8,15).

Budući da je Bog postao čovjekom, čovjek je uzdignut u sam život Božji. Sve se to događa u Kristu i omogućeno je kroz njegovo tijelo – Crkvu. Na krštenju smo ucijepljeni u Tijelo Kristovo. Dakle, gdje je Krist, tu smo i mi. Mi smo krštenjem uzdignuti u sam život Božji, u samo srce Trojstva! Zavapimo Bogu Ocu, osposobljeni za to u Kristu i snagom Duha Svetoga. Taj isti Duh oživljava Kristovo tijelo ovdje na Zemlji: Crkvu. U Crkvi sudjelujemo u odnosu Krista s Ocem jer ne možemo imati Krista bez njegove Crkve, jer nas njegova Crkva čini udovima njegova tijela. U Crkvi – po liturgiji i sakramentima – sudjelujemo u samom životu Trojstva.

Zašto je Utjelovljenje važno? Budući da je njime naša ljudskost uzdignuta u sam život Božji, uzdignuti smo više od anđela i dano nam je dostojanstvo veće nego u prvom stvaranju. Utjelovljenjem smo postali blizu Bogu, jer smo po Sinu postali njegovi sinovi i kćeri, Njegova djeca.