Krštenje je u ranoj Crkvi bilo bogatije iskustvo – biblijski, kulturno, psihološki, osjećajno – nego što je to uobičajeno u današnjoj praksi. Krstionice su, na primjer, (tada su kršćani počeli koristiti stvari poput krstionica) često bile usječene u zemlju, u obliku grobnice, ponekad s crnim podovima. Također, u ranoj Crkvi ljudi su se često krstili goli, rekao je sveti Ćiril Jeruzalemski, oponašajući Krista koji je gol visio na križu (“Mistagoška kateheza”, br. II.1). Možda mladić koji ostavlja svoju odjeću u podnožju križa u Marku 14,52 aludira na ovu praksu. Ponegdje su novokrštenicima nakon krštenja davali da kušaju malo meda i mlijeka, što je simbol ulaska u obećanu zemlju.

Didahe, ranokršćanski spis o kršćanskom bogoslužju i praksi, opisuje ritual krštenja. Didahe (ili Didaché) smatra se najstarijim kršćanskim katekizmom u povijesti, a većina stručnjaka misli da je napisan između 65. i 80. godine. Evo što o krštenju piše u tom najstarijem “katekizmu”.

Krštenje/Foto: Dario Zürchauer

“A što se tiče krsta, krstite ovako: pošto ste sve to prije rekli, krstite u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, u tekućoj vodi. Ako pak nemaš tekuće vode, krsti u drugoj vodi; ako ne možeš u hladnoj, onda u toploj. A u pomanjkanju i jedne i druge, izlij triput vodu na glavu u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. A prije krštenja neka krstitelj i krštenik i drugi, ako koji mogu, održe post: kršteniku naredi da posti jedan ili dva prethodna dana.” (Didahe, br. 7). Krštenje se, prema ovom tekstu, trebalo obaviti u “živoj vodi”, to jest u potoku ili rijeci. Zahtjevi kao što su ovi bili su manje naglašeni tijekom vremena, očito, kako se kršćanstvo širilo u područja gdje je “živa voda” možda bila manje dostupna ili poželjna. Međutim, da se krštenje treba obaviti u ime Trojstva, bilo škropljenjem ili uranjanjem, ostalo je ono bitno – kao i do danas, piše Simply Catholic.

U Mateju i u Didahe još uvijek vidimo zapovijed da se krsti u ime Trojstva. Kao i u Didahe, vidimo zajednički aspekt pripreme za krštenje. U Didahe, i “krstitelj i krštenik” trebaju postiti prije krštenja (Didahe, br. 7). U izvještaju svetog Justina Mučenika, koji je pisao iz Rima iz drugog stoljeća, oni koji su već kršteni trebaju moliti i postiti “s njima”, to jest, s onima koji se pripremaju za krštenje. Ovdje također vidimo tradicionalni opis krštenja kao “prosvjetljenja”, duhovnog oslobađanja intelekta da vidi stvari onakve kakve jesu. U Pseudo-Dionizijevom opisu iluminacije krštenja, on je napisao da prvo kandidat za krštenje mora priznati “svoj nedostatak istine lijepe” (“Crkvena hijerarhija”, br. 396). Krštenje se smatralo, inicijacijom u svjetlo i istinu, jer Krist je svjetlo i istina (usp. Iv 8,12; 14,6).

Krsna svijeća/Foto: Dario Zürchauer

Ali kakav je učinak krštenja? Slijedeći afričkog teologa Tertulijana, poput svetog Justina mučenika, učinci krštenja opisani su u smislu čišćenja, posvećenja, prosvjetljenja i jačanja. On piše da je u krštenju tijelo “očišćeno”, “pomazano”, “posvećeno” i “utvrđeno”. Sve su to biblijske slike. Duša je također “utvrđena” i “prosvijetljena”. Tijelo se hrani tijelom i krvlju Kristovom, a duša se “tovi svojim Bogom”. Odnosno, kako kaže Katekizam Katoličke Crkve, krštenje je prolaz i vrata: ono kršteniku otvara novi život u Kristu, a također i život u ostalim sakramentima. Opet, krštenje je neka vrsta rođenja, nakon kojeg se tom novom životu mora dati hrana potrebna za rast – dakle, drugi sakramenti.

Krštenje nije puki ritual. Umjesto toga, to je doista ponovno rođenje u Kristu.

Također puno učimo od svetog Ćirila Jeruzalemskog koji jasno ponavlja Pavlov nauk, posebno kako novokrštenici u Kristu, uzimaju Krista i sudjeluju u njegovoj sudbini. „Krstivši se u Krista i obukavši se u Krista, suobličili ste se sa Sinom Božjim, jer Bog nas je predodredio da budemo posinjeni sinovi i učinio nas sudionicima Kristova slavnog tijela” (“Mistagoška kateheza”, br. III.1). Ovo je važno jer jasno pokazuje da se krštenje nije smatralo nekim pukim simboličnim ritualom, već nečim značajnijim, neizbrisivijim. Ovo je bila regeneracija – ponovno rođenje u istinski novi život.

Krštenik nije samo ljudsko biće, nego mistično i istinski drugi Krist.

To je zapravo novi život u samom Bogu. Sveti Augustin to uči kada govori o krštenju kao daru Duha Svetoga, daru koji nas čini jednim s Ocem i Sinom u Duhu. Otac i Sin “željeli su da imamo zajedništvo i s njima i među sobom”, napisao je. Dakle, “Duh Sveti koji je Bog i Božji dar” je dan u krštenju, i tim darom, vjernici su “pomireni s Bogom” i “uživaju u Bogu” (Propovijed, br. 71.18). To jest, u krštenju vjernicima je dan dar sudjelovanja u Božjem vlastitom životu, sudjelovanja u njegovoj božanskoj naravi (usp. 2 Pt 1,4). Lijepo je također kako Augustin vidi krštenje kao način na koji Bog ostvaruje svoju želju da nas privuče u zajedništvo s Njim – Otac i Sin su željeli da imamo zajedništvo s njima. Čovjek ne može, a da se ne prisjeti Isusove želje za svojim učenicima u Ivanu 17,24. Krštenje je, na neki način, sakrament Božje želje za nas. Već sam rekao, sakramente možemo promatrati kao osjećajne izraze Božje ljubavi i želje za nas. Nije li to tako lijepo?

Krštenje/Foto: Dario Zürchauer

Ovo su neke od tema koje su istaknute u katoličkoj tradiciji u vezi s krštenjem. One su iste kao one koje nalazimo u Bibliji. Krštenje nije puki ritual. Umjesto toga, to je doista ponovno rođenje u Kristu. U krštenju nam je oprošteno. Također nam je dana nada u svim našim moralnim borbama. Naš um je otvoren. Zapečaćeni smo i odvojeni. Krist nas je preuzeo, uzeo nas je u sam svoj život. Kao što je sveti Toma Akvinski rekao o tome, krštenje “otvara vrata nebeskog kraljevstva” (“Summa Theologiae”, br. 3.69.7) Opet, nije puki ritual, govorimo o nečemu stvarnijem jer Crkva nije puka organizacija već Kristovo tijelo. Krštenik nije samo ljudsko biće, nego mistično i istinski drugi Krist. Govorimo o nečem duhovno organskom. Ne govorimo o nekom božanskom pravnom činu ili oslobađanju nekog grešnika, nego o rođenju i rastu u Kristu kao stvarnog djeteta Božjeg. Govorimo o nužnom ponovnom rođenju. Zato smo mi katolici oduvijek na tome inzistirali. Jer to je ono što krštenje znači.