Vjera

Počnimo s vjerom koja uređuje naš odnos prema Bogu. U hebrejskom jeziku, kojim je pisan Stari zavjet, riječ za vjeru nam je svima poznata – amen. Kada kažemo amen, govorimo da vjerujemo sve ono što smo prethodno rekli. No korijen te riječi također znači osloniti se i opstati. Vjera nije mišljenje kao „vjerujem da sam dobro napisao ispit”. Vjerovati u nešto znači oslanjati se na nešto, vjerovati da te taj oslonac neće izdati, pogotovo u trenutku nevolje da neću propasti, nego ću zahvaljujući toj vjeri opstati. Svatko vjeruje u nešto, u tom smislu ne postoje nevjernici. Netko vjeruje u novac, oslanja se na njega da će on biti jamac njegova opstanka kada nastupe nevolje. Netko se oslanja na prijatelje, na veze u društvu, netko na zdravlje… Problem svih tih oslonaca je što su oni vrlo ograničeni i sigurno će nas kad-tad iznevjeriti. Bog nas poziva da vjerujemo njemu. Ne u njega nego njemu – da se oslonimo na njega, a to znači da se držimo zapovijedi i principa koje nam je ostavio, a on će se pobrinuti da nećemo propasti, da ćemo i u najvećoj tami opstati. To je vjera – princip oslanjanja svoga postojanja na Boga.

Ufanje

Definicija kreposti ufanja je čeznuti za nebom i vječnim životom kao za svojom srećom (usp. KKC 1817). Kada bi vam netko sada dao godinu dana slobodno i milijun kuna, što biste radili? Najvjerojatnije biste tražili neki način kako da se usrećite: putovanje, igranje igrica, cjelodnevno spavanje ili pak žderanje burgera do besvijesti… Odgovori koji nam prvi padaju na pamet jest ono što nas čini sretnim, tj. što mislimo da će nas usrećiti. No problem je što su to sve prolazne stvari, u početku uzbudljive, no uzbuđenje nestaje i naše srce postaje praznije nego što je bilo. Zašto? Jer ono je stvoreno da bude napunjeno Bogom, a ne nekakvim prolaznim stvarima. Naše srce nije poput kutije u koju možemo bilo što staviti, nego više poput želuca koji prepoznaje što je za njega dobro, a što treba odmah povratiti. Krepost nade znači shvatiti to da je moja sreća jedino u Bogu i onda živjeti tako. Ne zadovoljavati se prolaznim stvarima nego uvijek uzdizati pogled prema Njemu, odakle mi sva sreća i radost dolaze. To konkretno znači, kada dođem nakon ručka u sobu i legnem na krevet, hoću li uzeti mobitel u ruke i vrtiti što ima po društvenim mrežama ili možda pročitati neku pametnu rečenicu iz Svetog pisma ili neke druge dobre knjige, ili možda prošetat se i izmoliti deseticu krunice. Ne jer mi je nešto Bog zapovijedio, nego jer shvaćam da me hipnotiziranje mobitelom ili televizijom ne mogu usrećiti, nego samo ono što me približuje Bogu može.

Ljubav

Došli smo do posljednje kreposti na listi – ljubav. Ljubav obično povezujemo s brakom. Jedan mladi bračni par je odlučio pokazati snimku vjenčanja svome djetetu koje je taman odraslu u onu dob u kojoj ima puno pitanja o svemu i svačemu. I dok je tata na televizoru pokazivao kako su mama i tata, djedovi i bake te ostali rođaci i prijatelji izgledali prije nekoliko godina, njihov sin je u jednom trenutku upitao: „Tata, zašto je mama sva u bijelom” – „Pa znaš Ivice, bijelo je boja radosti. Ovo je najsretniji dan tvoje mame i zato nosi bijelu haljinu da svima pokaže svoju sreću.” – „Hm, a tata, mogu li te još nešto pitati?” – „Naravno sine, reci.” – „A zašto si ti sav u crnom?”

Crno povezujemo s odricanjem i smrću. I ima nešto istinito u tome kada govorimo o ljubavi. Ljubiti nekoga, na neki način, znači isto što i umrijeti – umrijeti tome da živim za sebe, da gledam što je meni dobro, ugodno, što će mene ispuniti i usrećiti, umrijeti da bi netko drugi mogao živjeti. To je definicija ljubavi – činiti dobro drugoj osobi, bez kompromisa, bez očekivanja.

Vjera uređuje naš odnos prema Bogu, ufanje prema samom sebi (koji će biti moji životni ciljevi), a ljubav prema drugoj osobi. Sveti Ivan Pavao II. je rekao da je jedini ispravan način odnosa prema drugoj osobi ljubav. Dalje nastavlja da suprotno od ljubavi nije mržnja, nego iskorištavanje, pristupanje drugom kao objektu kojeg ću iskoristiti za svoje potrebe. A kada ljubim ne gledam svoje potrebe nego drugu osobu, kako ju doživjeti, kako joj služiti. Nije li to ono što je Isus učinio?

Ova tri životna principa, tri kreposti su nužne ako želimo živjeti slobodu i radost Božje djece.