Pri spomenu imena s. Mirjam Kuštreba svi koji su je barem jednom u životu susreli odmah će spomenuti i slugu Božjega brata Ivana Bonifacija Pavletića. Naime, ova redovnica Družbe klanjateljica Krvi Kristove jedna je od promotorica glasa svetosti ovoga sina kutinskoga kraja kojeg je providnost Božja odvela iz Zbjegovače u Rim u Družbu Sinova Bezgješne. Predstavljajući Bonifacijev lik s. Mirjam ističe: „Brat Bonifacije bio je jednostavan mladić, skroman u svim potrebama, koji je sve i svakoga stavljao ispred sebe, spreman svakome pomoći, napose najpotrebitijima, a opet nikada nije gubio sabranosti ni unutarnje čežnje za Bogom što se jasno prepoznavalo u njegovom ponašanju.

Otvorenje Pavletićeve kauze u Generalnoj kući Sinova Bezgješne u Rimu.

U Kutini je izučio zanat obućara, radio je u više mjesta i gradova; zaustavio se u Grazu i planirao stići do Beča, ali mu je Gospodin stavio na životni put prijatelja iz Moravske s kojim se zbližio u Zajednici katoličke radničke mladeži. U dobi od dvadeset i tri godine odlučio je postati redovnikom u Družbi Sinova Bezgrješne, koja je tek osnovana u Rimu. U deset godina redovničkog života brinuo se za bolesnike, djecu bez roditelja, mlade kandidate koji su započeli redovnički život, tj. pripravnika za redovnički život.

Promocija Bonifacijeve svetosti

Ova članica Družbe klanjateljica Krvi Kristove otkriva kako se upoznala s bratom Ivanom Bonifacijem Pavletićem. „Promociju Bonifacijeve svetosti u Hrvatskoj započeli su dvojica velikih ljudi, za koje vjerujem da sada zajedno s njim uživaju u vječnosti: prof. Dragutin Pasarić, kojega smo rado nazivali hodajuća moslavačka enciklopedija, spiritus movens vjerskog, kulturnog, sportskog i svakog drugog života ne samo u Kutini i Moslavini, nego i izvan granica Lijepe naše. Svoja istraživanja, otkrića, a ponajviše vlastita djela s područja vjere, povijesti, književnosti dijelio je s mons. Vladimirom Stankovićem. Nakon tiskanja prvog prevedenog Pavletićeva životopisa 2004., pisanog još 1922., njih dvojica su se dala na otkrivanje ostale pisane ostavštine, kao i na tiskanje novih djela – prevedenih kao što je „Hrvatski hodočasnik“ p. Aleandra Paritantia, pisanih, proznih, pjesničkih i likovnih”.

S. Mirjam prevoditeljica knjige o Bonifaciju.

S. Mirjam je u to vrijeme od 2002. do 2007. boravila u Rimu u generalnoj kući svoje Družbe, pa su i nju zaposlili prevođenjem koje traje sve do danas. „Poslužila sam Božjoj Providnosti kao poveznica između vodstva Družbe Sinova Bezgrješne i Kutinčana Stankovića i Pasarića, koji su se dali na posao zajedno s Družbom. Ekshumacija posmrtnih ostataka svečano je slavljena 2008. u nazočnosti hodočasnika iz Hrvatske i pedesetak svećenika, a obred je predvodio po osobnoj želji zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić. Nakon samo dvije godine Družba je u osobi p. Mariana Passerini i brata Franca Baggie stigla u Kutinu, s kojima nastavljam širenje glasa svetosti Ivana Bonifacija diljem Hrvatske, gdje nas pozovu svećenici, voditelji vjerskih zajednica, prijatelji brata Bonifacija.”

S. Mirjam s mons. Vladimirom Stankovićem.

Početak procesa Pavletićeve beatifikacije

Nakana da se započne proces beatifikacije postojala je, kako je rekla s. Mirjam, još 1900. godine kada je rektor sv. Jeronima u Rimu dr. Josip Pazman tijekom godine svaki mjesec preveo članak o Bonifaciju koji je napisao njegov novak, a rektor preveo i poslao u Zagreb sestrama Milosrdnicama, koje su ga u 11 nastavaka tijekom 1900. godine tiskale u „Glasniku Sv. Josipa“. Ipak, stvarni proces započeo je 1920. godine. Povijesno-politički uzroci toga vremena to nisu dopuštali, no snažan spomen na njega ostao je u subraći ali i u sjećanju nekih Kutinčana, kako pokazuju svjedočanstva koje je prikupio sudac Rimskog suda koji vodi proces. U ovom trenutku proces Rimske biskupije je pri kraju. Naime, biskupija u kojoj osoba umre nadležna je za pokretanje procesa. Nadamo se da će biskupijski dio završiti još ove godine, a onda ga Rimska biskupija treba proslijediti Vatikanskom dikasteriju za kauze svetaca. Ukoliko se dogodi čudo po zagovoru kandidata za oltar i utvrdi vjerodostojnim, slijedi beatifikacija.”

Bonifacijev Božić u kutinskom kraju

U cilju širenja glasa svetosti o bratu Ivanu Bonifaciju Pavletiću njegova Družba je započela 2012. godine u Zbjegovači organizirati u prosincu program u znaku Bonifacijeva Božića. „Programom je bilo predviđeno da tijekom cijelog vremena Došašća svaki razred osnovne škole u Kutini izradi male jaslice koje će u posljednjim danima pred Božić ocjenjivati nadležni žiri i nagraditi po tri najkreativnija uratka u svakoj sekciji. Izložbom jaslica željeli smo oživjeti uspomenu na Bonifacijevo djetinjstvo, ali i potaknuti djecu na aktivnost i kreativnost kroz koje su se snažnije pripremali za Božić, ali su također snažnije božićni duh unosili u svoje obitelji. Sve aktivnosti nicale su iz sve većeg poznavanja Bonifacija. Naime, izrada jaslica je tradicija u Družbi od samog Utemeljitelja. Budući su se brinuli o djeci bez oca i majke, često dovedene s ceste, prioritet im je bio toj djeci dočarati toplinu doma. S njima su izrađivali jaslice i stvarali božićni ugođaj, više obiteljskim. I to je prešlo u tradiciju do danas”.

“Najviše u srcu nosim svoju obitelj!”

S. Mirjam se prisjeća kako je slavljen Božić u njezinom obiteljskom domu, u djetinjstvu. „Godine čine svoje! Sjećanja blijede, ali Došašće i Božić su nezaboravni i puno drugačiji od današnjih. Pamtim odlazak na mise zornice. Pod čizmama je škripio snijeg, a na povratku sa zornice mi djeca smo se znali spuštati niz crkveni brijeg u Kutini na sanjkama koje nam je tata napravio. Na Badnjak je donošena slama u kuću i stol je posipan zrnjem, a ti tradicijski običaji bili su praćeni molitvom i pjesmom. Bilo je to jedno drugo vrijeme i teško ga je staviti u riječ. Daleko su življi osjećaji.”

Bezbrižno djetinjstvo bilo je ispunjeno srećom. „Najviše nosim u srcu svoju obitelj. Odrastala sam uz dva brata koji su bili puno stariji od mene. Znali su mi reći da sam mezimica u obitelji. Nije mi to bilo lako podnijeti, ali ipak sam shvaćala da je to bila samo šala. Ono što je bilo lijepo u mome djetinjstvu je da smo se mi djeca okupljali svaki dan od sumraka do večeri. Igrali smo se, razgovara, družili se… Bila je to zamjena za današnja moderna sredstva komunikacije, koje ne želim poniziti niti odbaciti, ali živi susreti, druženja i radosti drugačiji su od današnjih”.

Otkrivanje poziva

Poziv za Bogu posvećenim životom javio se vrlo rano. „U petom razredu išli smo s razrednicom u Rijeku na Sušak, gdje nas je na cesti zaustavila sestra, čije lice, čini mi se, još pamtim – odsijevalo je srećom, vedrinom i u meni pobudilo želju: i ja bi htjela biti takva! U našu župu u Kutini došle su sestre Klanjateljice Krvi Kristove kada sam pohađala sedmi razred, ali nisu me zanimale. U osmom razredu s prijateljicom sam planirala ići u Zagreb u školu za građevinskog tehničara, a onda se dogodio nagli preokret koji ne mogu opisati. Vjerujem da je Bog tako htio. Moja prijateljica je završila kao medicinska sestra, a ja kao časna sestra”.

Dolazak Klanjateljica Krvi Kristove u Kutinu bio je presudan za odabir Družbe. „Imali smo samo tri sestre i teško mi je izdvojiti bilo koju, jer su svaka na svoj način imala nešto privlačno, a vrata samostana bila su uvijek otvorena za nas djecu. Sjećam se te radosti koja je bila prisutna, ispunjena pjesmom, igrom, pomaganjem u čišćenju sestarske kuće i dvorišta. Najkraće: privukla me dobrota!

U Kutini s prvim Klanjateljicama Krvi Kristove.

Jedinstvo u različitosti

Nije bilo lako otići iz obiteljskoga doma, ali želja za ostvarenjem poziva nadvladala je sve teškoće. „Nas tri aspirantice zajedno smo pohađale gimnaziju. Nakon gimnazije pred nama su stupnjevi formacije: postulatura, novicijat i konačno polaganje privremenih zavjeta, koje se obnavlja svake godine kroz pet godina. Bile smo prve pripravnice koje su poglavarice poslale na daljnju pripremu u Firenzu u Italiju. Tamo su bile djevojke iz Indije, Španjolske i Italije s nakanom osnivanja međunarodnog novicijata. Ali u ono doba bile smo premlade i nismo izdržale. Vratile smo se u domovinu i formativne stupnjeve ostvarile u banjalučkom kraju gdje su došle prve Klanjateljice.

S. Mirjam se otkriva što joj ju je oduševilo u Družbi. „Teško je nabrajati, jer je puno toga puno, ali upravo to jedinstvo u različitosti je posebnost moje zajednice Klanjateljica Krvi Kristove. Nalazimo se na svim kontinentima i otvorene smo za potrebe vjerskog odgoja, socijalno i zdravstveno područje, najsiromašnije i najpotrebitije.”

Izvor: Medicinska škola Osijek

“Redovništvo ima budućnost samo ako zajednice budu surađivale!”

Redovnički život s. Mirjam obilježile su brojne službe od katehistice na župama, rada u školi, djelovanja u Generalnoj kući u Rimu gdje je uz studij duhovnosti bila prevoditeljica, a zadnjih godina svojim radom povezuje dvije Družbe: Klanjateljice Krvi Kristove i Sinove Bezgješne. „Može se reći da sam na dva kolosijeka koji vode istom cilju, istim sredstvima: molitvom i žrtvom, blagoslovom cijene kojom smo svi otplaćeni, otkupljeni – Krvlju Kristovom! I zagovorom iste Majke Marije. Kada je 2009. pater Aleandro, poglavar Sinova Bezgješne s mojim poglavaricama planirao suradnju među Družbama, znakovito je rekao: Redovništvo ima budućnost samo ako zajednice budu surađivale! – Pa onda ni za mene nema drugoga puta.”

Proslava dana 150. obljetnice rođenja brata Ivana Bonifacija Pavletića.

Slobodno vrijeme koje ima s. Mirjam rado provodi u vrtu i uzgoju cvijeća. Omiljene su joj orhideje, anturiumi i ruže. Zaključno sve nas potiče da učimo od svetaca jer su oni herojski živjeli evanđelje. „Naš sugrađanin Ivan Bonifacije prvi je iz Moslavine zakoračio prema oltaru. Njegov život neka bude primjer svima nama: požrtvovnost, poniznost i krajnja jednostavnost, imena su njegove svetosti. U jednom od svjedočanstava koje je napisao jedan od njegove subraće nakon njegove smrti kaže: “Bio je izvanredan u običnim stvarima”. To želim i svima nama.”