U svojoj mladosti, prije odlaska na studij teologije u Rim, mladi Stepinac bio je član Orlovske katoličke organizacije, pa je 1922. godine bio član hrvatskog izaslanstva na velikom međunarodnom orlovskom sletu u Brnu. Dapače, u svečanom mimohodu svih sudionika velikoga sleta po ulicama Brna na čelu hrvatske i slovenske delegacije koja je brojila čak 1.200 sudionika, mladi Alojzije, odjeven u hrvatsku narodnu nošnju, nosio je hrvatsku zastavu, što se može vidjeti i na slici, podsjeća Postulatura bl. Ivana Merza.

Stepinac u Brnu nosi zastavu / Foto: Postulatura bl. Ivana Merza

Slet u Brnu održan je od 12. do 15. kolovoza 1922., a uz domaćine, sudjelovali su i predstavnici orlovskih organizacija iz Francuske, Belgije i Švicarske te katolički sokoli iz SAD-a. Najbrojniji su ipak bili Hrvati i Slovenci koji su bili oduševljeno dočekivani i pozdravljani, dok su sa Stepincem kao barjaktarom prolazili ulicama Brna, od parka Lužánky, preko Trga slobode i Starog Brna do današnjeg Velesajma gdje se slet održavao.

Stepincu je boravak u Brnu ostao u jako lijepoj uspomeni, pa ga je spomenuo i u razgovoru s Josefom Körbelom, atašeom za tisak čehoslovačkog veleposlanstva u Beogradu koji je krajem 1937. posjetio Zagreb i razgovarao s nadbiskupom Stepincem. U svojim kasnije objavljenim bilješkama o tome razgovoru, Körbel spominje kako se Stepinac odmah na početku susreta i razgovora s njime sjetio svoga posjeta Brnu te citirao Stepinčeve riječi: “Moje uspomene na one dane su najljepše. Vježbao sam u četvrtom redu, pa bih vam mogao pokazati i fotografije.”

Stepinčeva uspomena na orlovski slet u Brnu / Foto: Postulatura bl. Ivana Merza

Za uspomenu na taj orlovski slet i svoj boravak u Brnu, Stepinac je kao suvenir ponio keramičku kriglu s natpisom SLET ORELSTVA V BRNE 1922. Krigla se čuvala u njegovoj rodnoj kući, a kad je premješten iz Lepoglave u Krašić, kao zatočenik komunističkog režima, tu je kriglu dao donijeti iz rodne kuće i držao je na svom pisaćem stolu sve do kraja života. Nakon njegove smrti krigla je ostala sačuvana i danas se nalazi u njegovu spomen-muzeju u župnom dvoru u Krašiću na istom njegovom pisaćem stolu, gdje je stajala i za njegova života!

Kao član Orlovske katoličke organizacije, mladi Alojzije Stepinac često je čitao Zlatnu knjigu koja je bila temeljni priručnik za sve članove i na njoj se nadahnjivao za svoj vjerski i moralni život. Zlatnu knjigu je, po uzoru na slovensko izdanje, priredio, nadopunio i svojim dodacima za hrvatsku Orlovsku organizaciju obogatio sam bl. Ivan Merz, koji je bio u vodstvu Hrvatskoga orlovskog saveza i idejni vođa hrvatskog orlovstva.

Zlatna knjiga / Postulatura bl. Ivan Merz

U jednom pismu svojoj zaručnici Stepinac piše: “Misliš li da sam ja samo onako nabacio neke misli iz orlovske Zlatne knjige? To je uistinu suho zlato, ta knjiga. Napose kad piše o ponašanju prema djevojkama. Djevojačku čast čuvati i braniti kao zjenicu oka – nalaže naša Zlatna knjiga!”

Iz ovih njegovih riječi jasno se vidi koliko su ideje iz Zlatne knjige pridonijele duhovnoj formaciji i kasnijoj životnoj orijentaciji mladoga Stepinca prema svećeništvu. (Zlatna knjiga ponovno je objavljena u 3. svesku Sabranih djela Ivana Merza, Zagreb 2012., str. 273.-321.).