Crkva nas uči da Bog za nas već sada gradi novu domovinu u kojoj će kraljevati pravednost i ljubav, gdje će blaženstvo ispuniti i nadvisiti sve želje za mirom što se rađaju u ljudskom srcu. Premda ta domovina nije od ovoga svijeta, po Kristovom djelu spasenja čovječanstvo ne živi više u njezinom iščekivanju, već u vremenu njezinog ostvarenja. Kraljevstvo Božje već je sada na skrovit način prisutno u vrednotama zajedničkog suživota od kojih će na koncu vremena ostat ljubav i njezina djela. 

Ljubav je osnovni zakon ljudskog savršenstva, pa prema tome i svakog ljudskog razvoja. Krist u srcima ljudi pročišćuje i učvršćuje svako zalaganje oko poboljšanja životnih uvjeta slabih, siromašnih i bolesnih čineći ga sredstvom po kojemu se već u sadašnjosti uprisutnjuje obećano Kraljevstvo. Zbog toga zalaganje oko izgradnje društvenog blagostanja iz kojega nitko nije isključen koliko god ne svodivo na kraljevstvo Božje, ipak je važno i djelotvorno za njegovu konačnu uspostavu.

U tom smislu, iščekivanje ostvarenja punine kraljevstva Božjeg nipošto ne smije u kršćanima oslabiti, nego dapače pobuditi zalaganje oko izgradnje općeg dobra. Varaju se oni, opominje Drugi vatikanski sabor, koji vjerski život svode na vršenje obreda i molitvu, a zanemaruju svoje zemaljske dužnosti, zaboravljajući da ih sama vjera još više obavezuje na njih. Kršćanin koji se ne zalaže za opće dobro pod vidom unaprjeđenja obiteljskih, društvenih, političkih ili gospodarskih odnosa zanemaruje i svoje dužnosti prema bližnjemu i prema samom Bogu te dovodi u pogibelj svoje vječno spasenje. 

Ipak, socijalni nauk Crkve nas uči da svako postignuto opće dobro društva, ma koliko god bilo plod iskrenog i ljubavlju nadahnutog zalaganja uvijek mora biti shvaćeno kao sredstvo, a ni u kom slučaju kao krajnji cilj. Društveno blagostanje kao bitna dimenzija općeg dobra niti je samo sebi svrha niti je poistovjetivo s kraljevstvom Božjim koje je uvijek besplatan i nezaslužen dar. Opće dobro društva uvijek je samo skup uvjeta koji pojedincima i skupinama omogućuju da potpunije i lakše dođu do vlastita savršenstva. Kao takvo, ono je samo sredstvo na putu ostvarenja zajedništva života s Bogom kao punine čovjekova života. Bilo koje totalitarističko viđenje društva, države ili gospodarstva i bilo koji isključivo ovozemaljski napredak u suprotnosti je s cjelovitom istinom ljudske osobe i Božjim planom spasenja. Najuređenija državna uprava, prometni, obrazovni ili zdravstveni sustavi, očuvana priroda ili najučinkovitija gospodarstva ukoliko bivaju shvaćeni kao krajnji cilj tada čovjeku više priječe nego što omogućuju ostvarenje punine njegova života.

U tom smislu, uloga nas kršćana u izgradnji općeg dobra sadrži u sebi dvije međusobno povezane i neodvojive dimenzije. S jedne strane pozvani smo trajno se zalagati oko poboljšanja uvjeta društvenog života te istovremeno s druge strane svjedočiti da čovjek, njegovo društvo i svijet idu ususret završetku i svom konačno ispunjenju u Bogu te da obećano Kraljevstvo kao dar Božji beskonačno nadilazi sve čovjekove mogućnosti i očekivanja.

Igor Jakobfi

Mr. sc. Igor Jakobfi, asistent je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu Sveučilišta u Osijeku. Diplomirao je teologiju u Đakovu i magistrirao na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Tajnik je Ureda za promicanje socijalnoga nauka Crkve Đakovačko-osječke nadbiskupije.