Sve ima svoje doba i sve pod nebom svoje vrijeme.
Propovjednik 3, 1

Ja sam Stana Odak Krasić, po zvanju novinarka, zanimanju nastavnica te prodekanica za studije na Veleučilištu VERN’.

U Zagreb me je život doveo prije osamnaest godina kao osamnaestogodišnjakinju na studij novinarstva, jedini koji sam željela i jedini koji sam i pokušala upisati. Nakon prvog neuspjelog prijemnog – drugi je ipak bio uspješan.

Vrlo brzo sam shvatila da novinarstvo nije moj poziv – ustvari sam imala potpuno krivu sliku o tome kakvo je to zanimanje pa je ispravnije reći da ja nisam za to zanimanje. Studij sam, unatoč svemu na vrijeme završila, ali se „čistim“ novinarstvom nikada nisam formalno bavila. Više me vuklo predavanje i rad s ljudima, posebno mladima.

Sjećam se da sam prvi put u učionicu ušla 6. prosinca 2006., zapamtila sam jer je bio sv. Nikola, i od tada, punih trinaest godina, učionica je mjesto gdje se osjećam najbolje. Tamo ostavljam svoj najljepši trag…

Stana Odak Krasić / Privatni arhiv

Naravno, ima i onih dana poput današnjeg, koji nisu dio ljepše priče ali su tu i čine važan segment mog života. Naime, danas sam bila na još jednoj sahrani svog studenta. Peti u nizu otkako sam, prije točno dvanaest godina, prvi put ušla u učionicu. Peti izgubljeni mladi život i peta sahrana i peto pitanje – zašto on, zašto još jedan mladi život?

Logično pitanje ima i logičan odgovor: „sve pod nebom ima svoje vrijeme; vrijeme rađanja i vrijeme umiranja“ (Propovjednik 3, 1). Sigurna sam da njihovim obiteljima i prijateljima ovo nije nikakva utjeha i da je bol duboka, nerijetko nemjerljiva a nedostajanje iscrpljujuće i uvijek prisutno. No, ne smijemo očajavati i moramo tražiti način kako premostiti svoju bol.

Ovakve prigode na poseban način potaknu čovjeka da još dublje pokuša ući „u sebe“ i osvijesti svoj život i svoje postojanje na svijetu. Što je to što mogu napraviti danas i ovdje?

Andrea, Boris, Kristina, Laura i Nikica… oni više nisu s nama na zemlji ali mogu zauvijek biti u mislima i sjećanjima. Svatko od njih na neki specifičan način obilježio je i dio moga života i to potpuno neplanirano, sasvim spontano, ali duboko i trajno. Ja sam njima držala predavanja, ocjenjivala njihov rad i podučavala ih, a ustvari su oni ti koji su mene nešto naučili, održali mi najvažniju lekciju u životu koju želim podijeliti s vama …

Dragi čitatelju ne znam jesi li mlad ili star, muško ili žensko, prijatelj ili potpuni stranac, ali ono što nam je zajedničko je ovo vrijeme koje dijelimo zajedno na zemlji.

Ovo je naše vrijeme – iskoristimo ga. Proživimo ga. Ostavimo svoj trag… Neka to budu najljepši tragovi koje će svijet vidjeti – tragovi nade, povjerenja, poniznosti, hrabrosti, snage, vjere i ljubavi.Potrudimo se da nas po tome pamte. Ne zaboravimo da svaki čovjek ima svoju povijest, on ima svoje sigurno “jučer”, svoje trenutno „danas“ i tek možda, svoje “sutra”. Zato, ne gubimo vrijeme – u svakom našem trenutnom „danas“ ostavimo svoj najljepši trag.