Eto, u tom smislu nedavno sam imao prigodu posjetiti rimokatoličku crkvu posvećenu jednomu apostolu nedaleko od samog središta jednoga austrijskog grada. Namjerno ne spominjem ime, da se ne bi našao neki “Juda Makabejac” i tamo napravio neku još goru strahotu, jer danas svega ima, kako nam je poznato. Odveo me onamo prijatelj, koji se našao u tome lijepom gradu “trbuhom za kruhom” i silno ga je zanimalo moje mišljenje o toj crkvi kao građevini i o Crkvi kao majci koja okuplja Božju djecu u takve građevine. Taj grad ima prelijepe crkve i samostane, iako je danas zamjetan veliki pad duhovnih poziva. Nipošto nije cijela ta država, niti cijeli taj grad u onome što sada kanim opisati. Iako ima vrlo mnogo pozitivnih, dobrih, kršćanskih primjera, ima i dijametralno drukčijih nebuloza. Bio sam tako u jednom samostanu gdje su časne sestre izbacile sve starinsko i postavile željezne i plastične rugobe. Umjesto raspela ljude plaši pravi pravcati zombi, koji predstavlja uskrsloga Isusa, zaista nešto prestrašno, horor. Jadne drage časne, osobito one starije, nenavikle na takve sulude “modernizacije”. U klupama ne možeš ni sjediti, ni klečati, katastrofa. A svetohranište je crna metalna kugla, izvan svakog ukusa, ništa ne predstavlja niti imalo paše interijeru barokne kapele. Jednom me također uznemirilo što sam vidio kako neki laik u civilu u jednoj crkvi otvara svetohranište i premješta hostije…

Fasada barokne crkve prekrivena je raznolikim natpisima, odnosno parolama, za koje – usprkos prijevodu – nisam dokučio zapravo što bi značile.

Ušli smo dakle u crkvu posvećenu svetomu apostolu, koja je gotovo uvijek otvorena za posjetitelje. Saznajem da je nekoć crkva bila u okviru dominikanskog samostana, a da danas služi, osim za klasično bogoslužje, i kao crkva – živa umjetnost. Njezin je cilj vjerojatno – šokirati. Premda ja smatram da bi se trebalo šokirati vjernošću Kristova evanđelja, svetošću života u današnjim Sodomama, spremnošću na mučeništvo, življenjem nauka Crkve i takvim stvarima. Već dvadesetak godina ondje se događaju razni performansi, čine se “zanimljive” instalacije, njeguje se dramsko, filmsko, likovno i svako drugo umjetničko izražavanje, kao. Fasada barokne crkve prekrivena je raznolikim natpisima, odnosno parolama, za koje – usprkos prijevodu – nisam dokučio zapravo što bi značile. Naprimjer, što bi značilo: “Apostol Pinnochio”? Nemam pojma. Sumnjam da itko razumije značenje tih grafita, osim možda autori, ali svakako nemaju nikakvo značenje za ljudski duh. Grafiti su, uostalom, posvuda, zašto moraju krasiti i crkvu? Osobno smatram da je prava umjetnost ona koja poznaje i poštuje Boga i koju ne treba dodatno podrobno objašnjavati, na silu. Bez Boga umjetnost postaje strahota, glupost, obična neuračunljivost.

Propovjedaonica je sastavljena od žice i stakla, potpuno nepraktično, a križ pokraj oltara samo od dvije isprepletene žice.

Ulazim dakle u tu crkvu i osjećam jednu – bol. Žalost. Prekrasna nekoć, starinska, barokna crkva temeljito je uništena morbidnim eksperimentom, koji se u crkvi ne bi smio događati, bez obzira na to u kakvim vremenima i pod kakvim pritiscima živimo. Točno se zna što je i za koga je crkva; ona ne može biti javni toalet, igralište, štala. Osjećam Isusovu žalost u srcu. Ispred tabernakula svijetli vječno svjetlo, jutros je ovdje slavljena sveta misa… Na oltaru koji je do u milimetar oblijepljen komadićima razbijenog ogledala. Prva misao: Zar ne bi biskup mogao barem Isusa uzeti iz ove nakarade? Propovjedaonica je sastavljena od žice i stakla, potpuno nepraktično, a križ pokraj oltara samo od dvije isprepletene žice. Jedna kolumna koja se uzdiže prema svodu također je u komadićima ogledala, vitraji prikazuju ljude sa svinjskim glavama, neke žene – Afrikanke; jedan vitraj je pretvoren u strip, a drugi u polja za igru križić-kružić. Na jednom vitraju sjedi pas u fotelji, ispod njega kokoš, s nekim natpisima. Drugi su prozori prebojani u ljubičasto i plavo i zeleno, pa kad svjetlost sunca prodire kroz njih, čovjek se osjeća kao u kakvoj diskoteci. Na glavnomu oltaru figura raspeća, plastična, ružna. Iznad Isusa neki crni krug, ne mogu dokučiti što je to. Svi su oltari bez oltarnika, svijeća, cvijeća. Mrtvilo. Smrt.

Na jednom vitraju sjedi pas u fotelji, ispod njega kokoš, s nekim natpisima. Drugi su prozori prebojani u ljubičasto i plavo i zeleno, pa kad svjetlost sunca prodire kroz njih, čovjek se osjeća kao u kakvoj diskoteci.

Kapela Majke Božje izgleda ovako: zidovi su išarani narančastim sprejem, kip Gospe na podu. Bez ikakva smisla! Iz niša starog oltara uklonjeni su sveci. Na zidovima uokolo grafiti, koje svatko može dopuniti vlastitom olovkom. Tako, netko je naslikao izmet, uz neke druge vulgarizme. Tik do postaje križnog puta, koja je maknuta sa zida i postavljena na pod crkve. Crkva u takvoj dekoraciji djeluje zlokobno, tamno, hladno. Kako se ovdje moliti? U podu izdubljena rupa, ispod staklenog poklopca vidi se “relikvija” miša, kosturčić, s objašnjenjem na papiriću. Na svodu crkve obješena ljuljačka, u prozoru nekoliko visećih stolica, čak su i savijene rešetke na prozorima neka vrsta “instalacije”. Zbunjuje me zidna oslika – papa Franjo i iranski rahmetli ajatolah Homeini? Ili nešto slično. Drže se za ruku. Jadan papa, zna on za takve ridikulizme posvuda, ali neka ih samo proba spriječiti… Međutim to je samo stalna postava ove crkve – “utjelovljene umjetnosti”, crkve “za danas, ovdje”, koja donosi nešto “radikalno novo, prikladno i napredno”. U toj je crkvi ležao i posljednji potomak Zrinskih, prije prenošenja u zagrebačku katedralu, piše latinski na ploči. Hrvatski element i akcent. Otkrivamo podeblju knjigu – album, u kojem je slikom i tekstom dokumentirano sve što se dosada vršilo ovdje. Slike su demonologija u praksi, par excellance.

Neki muzičari s preokrenutim križevima, onda križevi u duginim bojama, lego kockicama, domino kockicama…

Nabrajam samo ponešto, jer nemoguće mi je opisati ili navesti stotine bogohulnih prikaza te žalosne realnosti: svećenik, đakon, ministranti i vjernici kleče pred ogromnim plakatom postavljenim na glavnom oltaru, na plakatu je crno-bijela slika potpuno gola muškarca i potpuno gole žene, prislonjenih jedno uz drugo leđima, u stavu raspeća. Nadalje: voštana lutka staroga bradatog i ćelavog čovjeka u bijeloj kuti, prekrivena litrama krvi, a on širi ruke gledajući prema oltaru. Glavni oltar u različitim krpama, odorama, plahtama, ovisno o dobu godine, ponekad je i cijela crkva u nekakvim materijalima… Dečko gol golcat u kavezu, koji otkriva neka starija žena. Ženska s maskom patke, prikačena na uže, neurotično skače po crkvi dok joj se haljinica diže, otkrivajući donje rublje. Pa se valja po podu, izvodi neke akrobacije itd. Maškare, zombiji, klaunovi, hermafroditi, transvestiti, transrodni, goli i polugoli, prebojani, zamaskirani glumci, pjevači, gosti, namjernici… Crkva u daskama, kartonskim kutijama, s televizorima i svakakvim drugim stvarčicama po oltarima, pretvorena također u blagovaonicu s tanjurima i jelima… Plahte, deke, uniforme, životinje poput žive koze, ispisane po koži, pa krepane životinje… Neki muzičari s preokrenutim križevima, onda križevi u duginim bojama, lego kockicama, domino kockicama… Župnik u procesiji nosi sliku dva naga antička kipa, vrlo in. Na drugoj slici župnik kleči pred naslikanom ogromnom mrtvačkom glavom. Opet, negdje drugdje, neka mu žena nekim alatom trga misnicu. U crkvi se, čitam dalje, redovito održavaju bučni rock koncerti, sa svjetlosnim efektima, maglom; pseudoatletičarske egzibicije, a na pročelju crkve gledam i sliku potpuno nage žene, da cijeli kvart može lijepo i detaljizirano promatrati to nešto nedokučivo. Kao da nemamo dosta golotinje inače, posvuda! Baš inovativno! Na oltarima sjede i skaču ljudi, slikaju se, plešu, jedu i piju, rade razne grimase, crkva je malo modna pista, malo night-club, malo dvorana za spretno složeni piknik. Korizmeni i adventski “ugođaji” također su nešto vrlo posebno. Krv, blud, tama, kaos: “umjetnost”. Kavezi, izmet, golotinja: “umjetnost”. Vika, dreka, siktanje, skvičanje, urlanje, lupanje, izrugivanje, blasfemija: sve je to “umjetnost”.

Zapravo, to je klasičan prikaz ostvarenja idolopoklonstva i apostazije – otpada od vjere.

Đavao je u toj crkvi učinio svoje, sada likuje. Zadovoljno trlja kandže. Meni je to više hram onoga nesretnog Baala nego našeg Boga. Zapravo, to je klasičan prikaz ostvarenja idolopoklonstva i apostazije – otpada od vjere. Isus je ovdje ponižen do krajnjih granica. Jedna totalna i užasna profanacija svetoga. Životinjsko prevladalo anđeosko, tijelo zarobilo duh, kršćansko kroz pogansko izrugano do besvijesti. Mi se pitasmo je li to ista, naša, katolička crkva, odnosno Crkva? Nekako nisam htio povjerovati u to! Molio sam se da otkrijem da su to neki otpadnici, neka sljedba ili što već. No to je zaista naša crkva.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Jao, jao Babilon je pao! (A ti ne moraš ako nećeš!)” autora p. Marka Glogovića. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige vrijedi isključivo za portal hkm.hr. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.