Strašno je izgubiti neku vrlinu. Potrebne su nam sve vrline da bismo bili potpuno moralna osoba, kao što su nam potrebni svi dijelovi tijela da ispravno rade ako želimo biti potpuno zdravi. Ako su neki mišići u nogama ozlijeđeni – možemo šepati. Ako čovjeku nedostaje vrlina milosrđa, sve ostale njegove vrline su uzaludne. Nažalost, vrlo je teško vratiti vrlinu nakon što se izgubi, piše Donald Demarco s portala Catholic Exchange.

Ne možemo podići noge u zrak već crpimo iz dobrih stvari iz prošlosti kako bismo bili bolje pripremljeni za budućnost. Prošlost je naša krv koja će u konačnici služiti budućnosti.

Vrlina na koju mislim je pobožnost. Ako se uopće koristi ovih dana, razvodnjena je do prilično sentimentalnog oblika religije. Stoga se na to obično ne gleda kao na vrlinu, već više kao na manu. Put do njezina oporavka prepun je brojnih prepreka.

Izraz “prezentizam” skovan je u značenju da sve u prošlosti treba prosuđivati ​​prema moralnim standardima sadašnjosti. Ipak, ti ​​su standardi krajnje neimpresivni: abortus, eutanazija, LGBT agenda, istospolni brakovi, raspad obitelji, vandaliziranje crkava i uništavanje vjerskih ikona.

Riječ pobožnost izvedena je iz latinske riječi pietas, imeničkog oblika pridjeva “pobožan”, što znači “pobožan” ili “dužan”. Vergilije spominje Eneju prilikom pada Troje kao “pobožnog Eneju” jer je svog oca, hromog Anhiza, odnio na sigurno. Akvinski citira Cicerona koji je izjavio da pobožnost “daje i dužnost i poštovanje”, gdje se “dužnost” odnosi na službu, a “počast” na poštovanje ili čast. Papa sveti Ivan Pavao II. definirao je pobožnost kao “dar poštovanja prema onome što dolazi od Boga”.

Molitva/Foto: Dario Zürchauer

Njemački prevoditelj, u pokušaju da pruži riječ koja bi povratila pojam pobožnosti u punini, skovao je riječ Blutpflichtverbundenheit. Riječ se nikada nije udomaćila, ali predstavlja bit riječi “pobožnost”. Doslovno, to znači “krvna povezanost”. Tamo gdje postoji krvna veza (unutar obitelji), tu je veza dužnosti. Nismo otuđeni od svojih predaka, već smo vezani krvlju da ih poštujemo i brinemo o njima. Po istom principu, trebali bismo poštovati sve dobre stvari koje smo primili iz prošlosti.

Odsustvo pijeteta, poštovanja prema dobrim stvarima iz prošlosti, stvara moralnu prazninu koju ispunjava zabluda da je sadašnja generacija mjerilo svega ostalog.

Kada promatramo suvremenu scenu vidimo nepoštivanje tradicije. Izraz “prezentizam” skovan je u značenju da sve u prošlosti treba prosuđivati ​​prema moralnim standardima sadašnjosti. Ipak, ti ​​su standardi krajnje neimpresivni: abortus, eutanazija, LGBT agenda, istospolni brakovi, raspad obitelji, vandaliziranje crkava i uništavanje vjerskih svetinja. Odsustvo pijeteta, poštovanja prema dobrim stvarima iz prošlosti, stvara moralnu prazninu koju ispunjava zabluda da je sadašnja generacija mjerilo svega ostalog.

Tradicija je temelj. Daje zamah koji nam omogućuje da idemo naprijed sa znanjem, mudrošću i sigurnim osloncem. Ne možemo podići noge u zrak. Crpimo iz dobrih stvari iz prošlosti kako bismo bili bolje pripremljeni za budućnost. Prošlost je naša krv koja će u konačnici služiti budućnosti.

Naše pretjerano vjerovanje u napredak odvratilo nas je od slave prošlosti. I, usprkos svim svojim manama, bilo je slave, u pravu, medicini, tehnologiji i ljudskim pravima.

Pobožnost nam otvara oči i srca za bogatstvo koje smo naslijedili. To vodi do cijenjenja, zahvalnosti i našeg vlastitog bogaćenja. U nedostatku pobožnosti, lišavamo se ovog bogatstva, a ne uviđamo nedostatke u koje smo uronjeni. Katolička tradicija oživljava kada je promatramo kroz krjepost pobožnosti.

Crkva sv. Jakoba u Prelogu/Foto: Dario Zürchauer