“Rođena sam i odrasla u katoličkoj obitelji u kojoj se nije živjela vjera na pravi način. Roditelji su povremeno odlazili na svetu misu i primali ostale sakramente, dok je nas mama tjerala da idemo redovito na svetu misu svaku nedjelju, što smo mi i činili”, rekla je sestra Šarbela Miočić koja pripada zajednici Službenice Euharistijskog Srca Isusova i Marijina – “Omnia Deo” za Radiopostaju Mir Međugorje.

s. Šarbela Miočić

“Odrasla sam u salezijanskoj župi u Zadru i primila sam prvi vjerski odgoj od svećenika salezijanaca i časnih sestara koje su tada služile u župi. Imala sam jako radosno djetinjstvo i lijepu župu u kojoj sam rasla. Međutim, nakon osmog razreda osnove škole i tijekom srednje škole moja je vjera počela opadati. Nisam više dolazila na oratorije, život u župi je za mene bio nešto strano i daleko. Iako sam tamo primila prvi odgoj u vjeri, ja sam se od Boga udaljila. Crkva je za mene postala nešto strano, nešto hladno, za mene i moj život nešto neprihvatljivo”, istaknula je.

U autobusu se molila krunica, mene to uopće nije zanimalo, čak me iritirala molitva.

Njezin duhovni život, cijelo vrijeme pratila je mamina najstarija sestra, njena krsna kuma. “Govorila mi je često o Bogu, ja sam mislila da je dosadna i naporna, no ona je bila uporna i molila je za mene. Upisala sam fakultet i negdje na trećoj godini fakulteta ona je inzistirala da idem s njom u Međugorje. Ja se mislim, dobro evo da je se riješim jer je naporna, idem ja u Međugorje. U autobusu se molila krunica, mene to uopće nije zanimalo, čak me iritirala molitva. Putem je teta bila uporna i govorila mi, ajde otiđi i ispovjedi se kad dođemo. Ja se mislim dobro, ajde poslušat ću je”, kazala je s. Šarbela.

Ispovijed je trajala dugo i dok je on govorio ja sam osjećala Božju prisutnost.

“Dođem do ispovjedaonice, otvorim vrata i sjećam se i sad kako je izgledala ispovjedaonica i fratra koji je bio tamo. Ja se prije toga nisam godinama ispovijedala i to sam mu rekla, da sam došla više na razgovor i da meni ispovijed ništa ne znači, a on je rekao da sjednem. Kad sam krenula govoriti, pratio me njegov pogled kojeg se i danas, nakon toliko godina, sjećam i koji je meni bio nešto novo. Ja sam govorila teške stvari, da se nisam ispovijedala, da nisam išla na misu, da sam živjela jedan život bez Boga i što sam ja više govorila on je bio blažeg pogleda. Mene je to iznutra pokretalo da do kraja budem iskrena. U jednom trenutku sam počela osjećati nešto što ni sad ne mogu objasniti, jednu ljubav koja me je počela prožimati. Ispovijed je trajala dugo i dok je on govorio ja sam osjećala Božju prisutnost, koju nisam nikad prije ni poslije više osjetila na takav način”, posvjedočila je s. Šarbela.

Moje zvanje je pokrenulo mnoge stvari u našoj obitelji.

Nakon duge ispovjedi svećenik joj je dao kratko odrješenje i u tom trenutku odrješenja, osjetila je prisutnost Božju te je jasno znala da je bila i Marija prisutna. “Marija moja majka, Marija me voli i da je Marija živa osoba, da nije nekakav kip u crkvi kojem se dolaze moliti bakice, nego da je živa i prava osoba i da je tu prisutna. Kad sam izašla vani ja sam stvarno osjećala Božju prisutnost, Marijinu prisutnost, jednu toplinu i jedan novi smisao života”, rekla je.

“Ta moja teta je danas teško bolesna, leži u krevetu, a ja sam danas redovnica, kao što sam rekla na početku ja sam Službenica Euharistijskog Srca Isusova i Marijina – “Omnia Deo” i ona danas zahvaljuje Bogu na tome. Moje zvanje je pokrenulo mnoge stvari u našoj obitelji. Moja obitelj je krenula Božjim putem, to je jedna lavina koja je pokrenuta, prvo žrtvom i molitvom moje tete. Druga stvar je da sam nakon obraćenja nastavila dolaske u Međugorje često, i kratko nakon obraćenja osjetila prve pokrete u duši za posvećeni život, upravo tu u Međugorju”, naglasila je sestra.

“Završila sam fakultet i specijalistički studij u međuvremenu, imala uspješnu karijeru, puno prijatelja, voljela sam učiti i bila sam izrazito društvena osoba, nimalo sklona kontemplaciji ili redovništvu. Ali sam u srcu osjećala da me Bog poziva na nešto više. I dolasci u Međugorje, ispovijedi, klanjanja, molitve, hodočašća, pogotovo sa mojom zajednicom “Omnia Deo” su otvarala moje srce za Bogu posvećen život”, rekla je.

Ne znam puno o teologiji,  ali znam da u mom srcu živi Marija i da punim plućima želim disati Marijinu prisutnost.

“Najvažniji događaj je bio susret sa utemeljiteljem naše zajednice, našim duhovnim ocem, don Josipom Radićem i kasnije sa našom suutemeljiteljicom, našom duhovnom majkom Jozefinom Glasnović, preko čijih srca je moje srce pokrenuto na pravo služenje Bogu, na način kako zajednica živi svoju duhovnost. Tada sam pristala na Božji poziv i danas želim reći da sam jedna jako sretna redovnica! Bogu sam zahvalna, Gospi sam zahvalna. Ja sam njezino dijete i naša zajednica je nastala kao plod Međugorja, iz Marijinog srca. Ne znam puno o teologiji, ni o istinitosti ili neistinitosti ukazanja, ali znam da u mom srcu živi Marija i da punim plućima želim disati Marijinu prisutnost i dijelit je drugima”, zaključila je redovnica.