Božje kraljevstvo je česta tema novozavjetnih spisa. U novozavjetnim se spisima taj pojam ponavlja čak 122 puta, a od toga ga je 90 puta upotrijebio sam Isus. U Lukinom evanđelju, koje smo čitali tijekom ove liturgijske godine, Isus je svojim suvremenicima koji su ga pitali: „Kad će doći kraljevstvo Božje?“ (Lk 17, 20), rekao da je ono već došlo: „Ta evo – kraljevstvo je Božje među vama!“ (Lk 17, 21).

Božje kraljevstvo, ono za koje je Isus misleći na svoju osobu rekao da je već među nama, nije veliko i bučno. Ono je maleno i neprimjetno. Nema moć vidljivu ljudskim očima, ali ima nešto drugo. Ima u sebi nevidljivu snagu koja je sposobna promijeniti svijet i učiniti ga Božjim svijetom. Božje kraljevstvo je, zapravo, najsnažnije onda kad je najslabije. Rađa se onda kad se čini da umire.

Kontrast između onoga što Božje kraljevstvo nije i onoga što jest, najbolje se može vidjeti u današnjem evanđeoskom ulomku. Taj nas je ulomak odveo izvan Jeruzalema, „na mjesto zvano Lubanja … (gdje) razapeše (Isusa) i … zločince jednog zdesna, drugog slijeva“ (Lk 23, 33). Na jednoj su strani narod i njegove vođe, vojnici i jedan od razbojnika, vjerojatno i Isusovi učenici koji su se razbježali. Svi oni traže dokaz da je u Isusu ostvareno Božje kraljevstvo i da je on Mesija – Krist, židovski kralj, u njegovoj sposobnosti da siđe s križa i da se spasi, da živi. Na drugoj su strani desni razbojnik i Isus, koji prisutnost i ostvarenje Božjeg kraljevstva vide u ostajanju na križu i umiranju: „Isuse, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje.“ „Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju!“

Napast da je Isus pravi kralj samo onda kad siđe s križa, odnosno kad je moćan, kad pobjeđuje i vlada, je i naša napast. Zato želimo i da Crkva bude moćna i snažna. I bojimo se da bude slaba. Ali snažna Crkva nije drugo doli prilagođavanje Krista, a s njim i Crkve, ovozemaljskim kriterijima kraljevanja, odnosno vladanja. Vidimo na primjeru Crkve našeg vremena, da to nije put Crkve. I da nas to uvijek ponovo udaljava od Krista, ali i međusobno otuđuje. I šteti našem poslanju. Da bismo se, mi kršćani i mi Crkva, u odnosu na ovo pitanje znali postaviti onako kako treba, trebamo se podsjetiti da Isus nije naš kralj zato što je moćan i snažan. On je naš kralj jer je za nas i naše spasenje bio spreman biti nemoćan i slab, sve izgubiti i sve dati. I da on nije naš kralj zato što uzima živote drugih, nego zato što daje život za druge, za nas i sve ljude. Njegov način kraljevanja treba biti i naš način kraljevanja. I mi trebamo biti spremni s njim umrijeti sebi i sve dati za druge, služeći u ljubavi braći i sestrama.

Služenje je Kristov način kraljevanja. To je način na koji i mi možemo i trebamo kraljevati.

Da, služenje je Kristov način kraljevanja. To je način na koji i mi možemo i trebamo kraljevati. A nije lako služiti. To je uvijek križ. Služenjem se možemo pridružiti Isusu na njegovom križu. Zbog naše slabosti to često ne uspijevamo. I svoj križ, a svi mi imao križ, pretvaramo u križ razbojnika. Ali imamo priliku da i mi svoj križ preobrazimo u onaj desni križ, da naš križ ne bude križ proklinjanje sudbine, naše i drugih, i ruganja onima koji su raspeti pokraj nas, nego križ obraćanja Isusu u molitvi i obraćenja. Obraćenje zahtjeva promjenu života. I usklađivanje s Isusom. Bez obraćenja ne možemo biti dionici Božjeg kraljevstva.

Svidjelo mi se kako je Božje kraljevstvo, odnosno život vječni, opisao sv. Toma Akvinski u jednom svom predavanju iz kojega nam je ulomak jučer ponuđen u Službi čitanja. „Ondje svatko zajedno sa svim blaženicima, uživa sva dobra. Jer svatko ondje ljubi drugoga kao samoga sebe, pa se i tuđem dobru raduje kao svome. Što se više povećava radost sviju, to je veća i radost pojedinca.“