Tri čamca za spašavanje

Svećenik je sjedio uz radni stol pokraj prozora sastavljajući propovijed o Božjoj providnosti, kadli začu nešto što je zvučalo kao eksplozija. Uskoro je vidio kako ljudi u paničnom strahu bježe amo-tamo, i saznao je da je pukla brana, rijeka je izišla iz korita, a ljudi su bili evakuirani.  Svećenik je vidio kako na ulici raste voda. Imao je problema s potiskivanjem panike koja je u njemu rasla, ali rekne samome sebi: ‘Upravo sastavljam propovijed o Providnosti i evo prilike da vršim što propovijedam. Neću bježati s ostalim ljudima. Ostat ću ovdje i pouzdati se u Božju providnost da me spasi.’ Baš kad je voda došla do njegova prozora, prolazio je pokraj čamac pun ljudi. ‘Dođite, velečasni!’, zvali su ga. ‘A ne, djeco moja’, odgovori svećenik s povjerenjem, ‘uzdam se da će me Božja providnost spasiti.’ Svećenik se ipak popeo na krov, i kad je voda doprla do krova, prolazio je tuda drugi čamac pun ljudi koji su pozvali svećenika da im se pridruži. On je to ponovno odbio. Sada se popeo na vrh zvonika. Kada je voda doprla do njegovih koljena, jedan je časnik u motornom čamcu bio poslan da ga spasi. ‘Ne hvala, časniče’, reče svećenik mirnim smiješkom, ‘vidite, uzdam se u Boga. On me nikada neće napustiti.’ Kad se velečasni utopio i došao u nebo, najprije se potužio Bogu: ‘Pouzdao sam se u tebe! Zašto nisi ništa poduzeo da me spasiš?’ A Bog odgovori: ‘Poslao sam ti tri čamca.’

Vlč. Nikola Jurković

Potreba za spasenjem

Postoje vječna pitanja čovječanstva koja zaokupljaju svakog čovjeka bilo kojeg vremena i prostora. Za pronalaženje odgovora na njih uočava se velik interes kako na Istoku tako i na Zapadu. To su glavna pitanja kojima je obilježen ljudski život: Tko sam ja? Odakle dolazim? Kamo idem? Zašto postoji zlo u svijetu? Što nam ostaje nakon ovog života? Što je sa spasenjem? Ovo su pitanja kojima su zaokupljene sve religije svijeta. O odgovoru na njih ovisi smisao čovjekova života. Jer nije isto je li čovjek sam sebe smatra dostatnim ili osjeća potrebu Božjeg spasenja? Spašavamo li sami sebe po svojim djelima ili bivamo spašeni Božjom pomoću? Krećemo li na put prema savršenosti uvjereni kako sami ravnamo svojim osobnim životom, a time i spasenjem?

New Age: čovjek se sam spašava

Neki religiozni pokreti i neke ideologije žele potisnuti ulogu Boga kao spasitelja jer vjeruju da se čovjek sam spašava razvijanjem svojih potencijala. Čini se kao da je naše suvremeno društvo krenulo upravo tim putem, stavljajući čovjeka u središte svega. Egzistencijalistički filozof J. P. Sartre u skladu s tim uvjerenjem reče: „Ako sam odbacio Boga, mora postojati netko tko će izumiti vrijednost… Kazati da mi izmišljamo vrijednosti ne znači ništa drugo nego kazati: život nema unaprijed zadanog smisla. Prije nego što postaneš živ, život nije ništa; na tebi je da mu dadeš značenje, a vrijednost nije ništa drugo nego značenje koje si odabrao dati životu.“

Upravo u takvom ozračju suvremene kulture razvija se i pokret New Age (Novo doba), koji sve izričitije odbacuje bilo kakve izvanjske zahtjeve i ističe potpunu unutarnju slobodu kojoj je vrhunac ostvarenje unutar samoga sebe. Odbacuje pojmove poput grijeha i spasenja, a zamjenjuje ih neutralnim pojmovima: samoispunjenje, samoostvarenje i samootkupljenje. Poznati glasnik New Agea Neale Donald Walsch u svojoj knjizi, bestseleru „Razgovori s Bogom“, kaže kako čovjek griješi ako vjeruje da je Bog onaj koji je stvorio i koji odlučuje o svim stvarima u životu. Bog je, kaše Walsch, samo promatrač, ne stvaratelj; čovjek živi svoj život na način na koji živi i Bog se u to ne petlja. Čovjek, dakle, odbacujući Boga kao onoga koji omogućuje spasenje, na sebe preuzima taj zadatak.

Prema New Ageu, čovjek je sposoban za duhovno samousavršavanje, za postizanje više razine postojanja. To postiže vlastitim nastojanjem i pomoću duhovnih bića (demona, anđela, duhovne energije i sile). Također se koristi i nekim duhovnim tehnikama kao što su ezoterijski, mistični i okultni postupci, a prihvaća i sotonistički simbolizam kao oblik otpora ustaljenim pravilima. Budući da smatra kako je ljudska osoba u razvoju, prihvaća sve postupke koji mogu pridonijeti rastu i razvoju ljudskog bića. Tako su svi oblici eksperimentiranja s čovjekom i genetskog inženjeringa tek postupci čovjekova samousavršavanja. Svrha ljudskog djelovanja na tom putu je produbljenje svijesti i psihičko-duhovno preoblikovanje koje vodi cjelovitom korištenju vlastitih moći. Put bi trebao završiti u konačnom samoostvarenju po stapanju vlastitog višeg ‘ja’ s univerzalnom svijesti.

To je na neki način u svojoj knjizi „Deset uvida“ iznio James Redfield, u kojoj bi uvid pretpostavljao nekakvo prosvjetljenje, poziv na „buđenje radi osvješćivanja našeg duhovnog puta“. Upravo se ta Redfieldova knjiga nameće kao „Novo evanđelje“ koje pomaže ljudima da se razbistre i spoznaju svoju svrhu, svrhu boravka na zemlji koja se razlikuje od one predstavljene u Evanđelju Novog zavjeta. Tu nema mjesta religioznosti koja bi vodila do mudrosti i suosjećanja, nego prije svega traženje postupaka koji vode unutarnjem produbljenju i vlastitom samozadovoljstvu. Tako New Age neće postaviti pitanje „kako pomoći potrebnima i nahraniti gladne“, nego „kako smanjiti broj gladnih usta“ da ne poremete ekološku ravnotežu. Naime, tu je riječ o unutrašnjem intuitivnom vodstvu, samorazvoju na više razine postojanja, a nikako o nekoj religioznosti ovisnoj o Bogu kao onom koji ukazuje na pravi put. Novi zavjet bi, prema tome, bio predstavljen kao priča ne o Bogu koji bi bio osoba, nego o božanskom koje je neosobno. Bog nije ni stvoritelj niti uzdržavatelj svemira, nego neka svijetu imanentna neosobna energija s kojom tvori kozmičko jedinstvo (sve je jedno), energija koja je ispunila i promijenila grupu ljudi.

Isus je samo čovjek

Prema Redfieldu i sam Isus je primjer povezivanja s tom energijom. On ne može biti nikakav utjelovljeni Bog, nego samo nositelj produbljene ili uzvišene svijesti. Isus je sebe doveo na višu razinu postojanja, povezao se s tom energijom, povećao je u sebi svoju „energetsku vibraciju“ na tu razinu da je postao lagan i mogao hodati po vodi. No, to nije svojstveno samo Isusu. Svatko od nas može doseći razinu svijesti koju je dosegao Isus Krist. Čak je i sam Isus rekao da ćemo činiti čudesa veća od njegovih. Cijele skupine ljudi, kada dosegnu određeni nivo, odjednom će postati nevidljive onima koji još vibriraju na nižem nivou. Za postizanje viših energetskih vibracija ne treba nam Bog, niti se s njime povezujemo, nego se povezujemo sa „svetim energijama“. Pojam Spasitelja je potpuno isključen jer se grijeh niti ne spominje. Isusu je potpuno osporena bilo kakva posrednička uloga između Boga i ljudi, kao i uloga Otkupitelja od grijeha. On je bio samo jedan od učitelja čovječanstva koji čak nije do kraja ispunio svoju misiju zbog svoje prerane smrti na koju se gleda kao na nesretan slučaj. Dakle, onaj koji se poveže sa svetim energijama, dosegne frekvenciju potpunog jedinstva, čije su energetske vibracije više i od Kristovih, postiže samoostvarenje, samospasenje. Jedino on dobiva uvid u sve tajne svijeta. Drugim riječima, postaje kao Bog.

Čovjek može postati božanstvo

Upravo ta promjena svijesti, smatraju sljedbenici New Agea, dovela je čovjeka do shvaćanja da je njegova narav božanska. Ono što je priječilo čovjeka da dođe do te „istine“ bilo je neznanje. Nadilaženjem neznanja dolazimo do pobožanstvenjenja čovjeka, religije čovjeka kao novog boga. Ako sveto i postoji, njegovo je središte u našem „ja“. Tu ideju sažeto je iznijela Shirley MacLaine, inače holivudska glumica, izjavivši: „Svaka duša je svoj vlastiti Bog, nikada ne smiješ veličati nikoga drugoga i ništa drugo osim samoga sebe. Jer, ti si Bog. Voljeti sebe znači voljeti Boga.“ No, da to nije ideja samo New Agea, nego i drugih istočnjačkih svjetonazora, govori nam njihovo gledanje na čovjeka. Što je ljudsko biće? Ili, što se nalazi u samoj srži svakoga od nas? Svaka je osoba, reći će istočnjački mislioci, prava riznica mogućnosti. Svaka je osoba Bog. Tome u prilog ide i izjava hinduističkog vjerskog učitelja Vivekanande koji kaže da je Bog u svemu; On je sve. Svaki čovjek i žena, kaže on, jesu opipljiv, blaženi, živi Bog. Tko kaže da je Bog nepoznat? Tko kaže da ga treba tražiti? Mi smo zauvijek pronašli Boga, reći će Vivekananda, i mi u njemu vječno živimo.

Panteizam: božansko je u svemu što postoji

Osim uzdizanja čovjeka na razinu božanskoga, na razinu Boga, Vivekananda ovdje ide i dalje opisujući Boga kao onoga koji se nalazi u svemu. Naime, govori o panteizmu (grč. pan=sve i theos=Bog). Određenje Boga, dakle, u panteističkom smislu bilo bi sljedeće: Bog je jedan, beskonačan i neosoban, najviša stvarnost. To znači da je Bog svemir. Bog je sve što postoji. Ne postoji ništa što ne bi bilo Bog. Ako se čini da postoji nešto što ne bi bilo Bog, onda je to privid (maya) i zapravo ne postoji. Drugim riječima, sve što postoji kao zaseban i odvojen objekt, to je privid. Stvarnost ne proizlazi od naše odvojenosti, već od naše jedinstvenosti, od činjenice da smo mi Bog, a da je Bog Jedan. Prirodu te jedinstvenosti ne može se izraziti riječima. Može se samo shvatiti tako da to postanemo.

Panteizam bi, dakle, bio vjerovanje o posvudašnjoj prisutnosti Boga: sve je Bog, sve je u Bogu i Bog je u svemu. Svaki je element svemira božanski i božanstvo je u svemu jednako prisutno. Sve su stvari samo Božji modusi i participacije. No, neke stvari, neke pojave bliže su od drugih tome da budu ujedinjene s Jednim. Tako npr. čista i obična materija (kamenje) je najmanje stvarna. Zatim dolaze biljke, pa životinje i napokon ljudski život. Ali, i među ljudima postoji hijerarhija; neki su bliže jedinstvu nego ostali. Savršeni Učitelj, Buda i guru su ljudska bića, tvrde panteisti, koja su najbliža čistome bivstvovanju.

No, ako se panteistički Bog shvati kao oduhovljenost materijalnog svijeta, tada bi panteizam u nekim svojim oblicima (hilozoističkim, evolucionističkim, itd.) označavao oduševljenje za izvornim vrijednostima same prirode, glorifikaciju realnoga, ovozemaljskog svijeta i života. Imajući upravo to u vidu, može se navesti i jedna od karakteristika panteizma: nepoznavanje i nepriznavanje osjećaja grijeha. Grijeh po svojoj naravi jest odvajanje od Boga. Panteizam, naime, kaže da je sve Bog. Dakle, grijeha, odvajanja ne može biti, jer nitko nikada ne može biti odvojen od Cjeline. Ta ideja, međutim, ima i šire razmjere koji se očituju u nepriznavanju apsolutnoga morala. Današnje suvremeno društvo je sklono prihvaćanju tog tumačenja, što je najuočljivije kod sve manje prihvaćenog sakramenta ispovijedi.

Naime, ispovijed se smatra kao jedno od ograničenja osobe koje joj onemogućuje da se ostvari, a nikako kao pomoć upravo na tom putu. Pozivajući se na samoostvarenje, čovjek je relativizirao i moral, dopustivši sebi slobodu ponašanja, a time i negaciju grijeha.

Negacija grijeha opet za sobom povlači i dublje posljedice: negaciju pakla. Danas je također rašireno vjerovanje kako pakao u biti ne postoji. Čak i oni koji vjeruju u Boga postavljaju pitanje: je li svemogući Bog stvorio takvo mjesto muka? Jer ako se misao bacanja ljudi u vatru nije nikada našla u Božjem srcu, kako može biti razumno vjerovati da je on stvorio pakao za one koji mu ne služe? Ako je Bog ljubav (1 Iv 4,8), onda taj Bog ljubavi doista ne bi vječno mučio ljude. Potrebno je, dakako, naglasiti da Biblija nigdje ne kaže kako se pakao sastoji u Božjoj ideji ili u Božjoj volji da nekoga vječno osudi na patnju. Bog je, zaista, ljubav i on je sve učinio i sve čini da spasi ljude. No, čovjek svojom slobodnom voljom sam sebi stvara pakao ili raj, patnju ili mir.

Reinkarnacija: negacija čovjekove jedinstvenosti

Jedan od razloga negiranja stvarnosti pakla jest i velika raširenost vjerovanja u reinkarnaciju, odnosno seobu duše. Reinkarnacija je izvorno bila dio istočnjačke, točnije hinduističke cikličke misli, zasnovane na atmanu, tj. božanskoj jezgri osobnosti koja se kretala iz jednog tijela u drugo u ciklusu patnje (samsare) određenim zakonom karme, vezane uz ponašanje u prijašnjim životima. Za razliku od kršćanstva koje naglašava važnost čovjekove odluke za vječnost koja se donosi unutar jednog i to ovozemaljskog života, oni koji prihvaćaju reinkarnaciju vjeruju da je duši potrebno mnogo života da bi se mogla očistiti od nakupljenih djela koja joj ne dopuštaju ulazak u blaženo božansko stanje ili nirvanu. Drugim riječima, nakon tjelesne smrti, duša se vraća u ovaj život u jednom drugom tijelu sve dotle dok se posve ne očisti. Ono što je duša ondje doživjela i trpjela, ali i ono što je činila drugima, očituje se u novom životu. A ono što sada čini ili propušta ponovno će odrediti kvalitetu njezina sljedećeg postojanja.

Hindusi u tom smislu govore o karmi. Karma je pojam od odlučujućeg značenja u hinduističkom poimanju spasenja. Sve ono što činimo, bilo u tjelesnom ili mentalnom smislu, jest karma koja na nama ostavlja svoje tragove. Činiš li dobro i posljedice su dobre, činiš li zlo i posljedice su loše. Dužnost je čovjeka prihvatiti život u kojem je rođen. Samoubojstvo bi bilo odbijanje vlastitog života, vlastite karme, dužnosti, a samim time i činjenje zla. To je, dakle, nauk o karmi: kako postupaš, tako ćeš živjeti. Reinkarnacija prestaje tek onda kada se karma razriješi. Osloboditi se karme, duga duše, kažu hindusi, može se samo preko samokontrole, dobrih djela, pobožnosti i meditacija.

Misao o reinkarnaciji živjela je i u domovini filozofa, staroj Grčkoj. Pitagora je bio prvi filozof koji je zastupao reinkarnaciju. Sam je za sebe govorio da je utjelovljeni trojanski heroj. Platon je također bio zastupnik reinkarnacije tvrdeći da su za filozofa dovoljna tri utjelovljenja, a za ostale ljude deset. Muževi kukavice u drugom se životu rađaju kao žene. Platon ne poznaje reinkarnaciju u biljke, nego jedino u životinje, pa bi po njemu proždrljivci dobili tijelo magarca, razbojnici vuka ili strvinara, itd. U vrijeme Augustina ideja o reinkarnaciji svedena je samo na sredstvo moralnog pritiska i teodicejskog opravdanja zla.

U srednjem vijeku misao o reinkarnaciji nije imala nikakva mjesta. Zastupale su je samo heretičke sekte katara rasprostranjene po južnoj Francuskoj. Ideja o reinkarnaciji ponovno je zaživjela u doba renesanse kod G. Bruna, B. Spinoze, G. W. Leibniza. I Kant je također zastupao tu ideju naročito u svojim spekulacijama o stanovnicima zvijezda. Kaže da se duše ne inkarniraju na ovome svijetu, nego u lancu uvijek novih utjelovljenja i to u uvijek novim, savršenijim zemljama ili planetima. Ideja o reinkarnaciji prikladno se smjestila i u filozofiju F. Nietzschea nakon njegova proglašenja smrti Boga.

Izvan filozofije, reinkarnaciju podupiru i današnji novi religiozni pokreti, glazba, film, beletristika. Poznata i rado čitana knjiga R. Bacha „Galeb Jonathan Livingston“ na svoj način također promiče ideju reinkarnacije. No, uočava se razlika u gledanju na reinkarnaciju: na Istoku je reinkarnacija, dakle, bila shvaćena kao nešto čega se treba što prije osloboditi, dok je na Zapadu shvaćena kao nada, kao put progresivnog samootkupljenja, samousavršavanje i ostvarenje čovjekovih novih mogućnosti. Reinkarnacija je nezaobilazna dimenzija duhovnosti New Agea. Prema njima, svatko od nas prije ulaska u ovaj svijet odlučuje o tijelu koje će uzeti, roditeljima i drugim okolnostima potrebnim za ispunjenje vlastite zadaće na zemlji. Paulo Coelho će u svojoj knjizi „Peta gora“ u sumnju dovesti upravo i spomenuto postojanje pakla: „Nitko ne može propasti. Vječnost otvorenih ruku čeka na svaku dušu i svaka može do kraja ispuniti svoje poslanje.“

Upravo strah od pakla, kao i strah od same smrti zasigurno je jedan od glavnih razloga zbog kojih neki ljudi pokazuju sklonost ideji reinkarnacije. Nekima je opet reinkarnacija prihvatljiva jer im pruža novu priliku za boljim samoostvarenjem i za ispravkom promašaja iz prošlog života. Neki u njoj vide mogućnosti ostvarenja svih čovjekovih potencijala koji se ne mogu ostvariti samo u jednom životu. Neki je prihvaćaju jer uspješno suzbija mržnju i rasizam, a promiče ljubav i otvorenost prema svim ljudima. Jer, ako postoji mogućnost da se čovjek reinkarnira iz jedne rase u drugu, iz jedne nacije u drugu, onda postoji obveza ljubavi prema svim ljudima i svim narodima. U prilog reinkarnaciji neki navode svoja iskustva prisjećanja događanja iz prošlih života. Na temelju takvih pojavnosti neki su psihijatri uveli čak i reinkarnacijsku psihoterapiju.

Može se tako navesti i niz daljnjih razloga što se navode u prilog ideji o reinkarnaciji. No, spomenimo još samo jedan koji se tiče religije, u našem slučaju kršćanske. Svaka religija nastoji čovjeku pružiti put i sredstvo spasenja, što u konačnici znači oproštenje njegove krivnje, u koju se svaki čovjek neizbježno upliće, i sjedinjenje s Bogom. Upravo je i ta činjenica potrebe spasenja uzeta kao razlog za reinkarnaciju: čovjek bi se uvijek novim rađanjem i proživljavanjem mogao toliko „očistiti“ da zasluži spasenje. Ta je ideja nespojiva s kršćanskim pojmom spasenja koje Bog čovjeku pruža svojim jedincatim utjelovljenjem u Isusu Kristu i njegovu jedincatom spasiteljskom žrtvom. Mogućnost čovjekove reinkarnacije, pa onda i mogućnost Isusove reinkarnacije (jer bi se i on onda morao moći reinkarnirati), oduzela bi svaki smisao onome što u kršćanstvu spada u samu njegovu bit, središnji događaj čitave ljudske povijesti: neponovljivo Isusovo utjelovljenje i njegova žrtvena smrt na križu po kojoj je čovjeku jedanput zauvijek pruženo spasenje.