Počevši od Spomendana svih vjernih mrtvih, preko ovih posljednjih nedjelja liturgijske godine te potom kroz došašće, Crkva nas poziva da intenzivnije razmatramo posljednje stvari: smrt, raj, pakao, čistilište, život vječni, uskrsnuće tijela, sveopći sud i Kristov ponovni dolazak.

Sveto pismo na više mjesta govori o Kristovom drugom dolasku u slavi i sili koji će se zbiti na koncu vremena i povijesti. Naime, čitava je stvarnost, a to znači i mi ljudi, stvorena u Kristu i po Kristu, ali i za Krista (usp. Kol 1,16)! To znači da je Krist konačni i potpuni smisao našega života i svega stvorenoga! Na njegovu smo sliku stvoreni, po njegovu utjelovljenju, muci, smrti, uskrsnuću i uzašašću na nebo otkupljeni te ćemo na koncu vremena i povijesti upravo po njemu biti i spašeni! Ono što je započelo stvaranjem bit će konačno i potpuno dovršeno o Kristovu ponovnom dolasku na svršetku svijeta. Svojim dolaskom Isus Krist će konačno i potpuno očitovati svoju slavu cjelokupnoj stvarnosti, a to znači da će konačno i potpuno uništiti svako zlo. Njegovim će ponovnim dolaskom biti obnovljeno apsolutno sve. Bit će to »novo nebo i nova zemlja«, bez zla i grijeha, »gdje pravednost prebiva«. (2Pt 3,13b)

»Učitelju, a kada će to biti? I na koji se znak to ima dogoditi?« pitaju učenici Isusa u današnjem evanđeoskom ulomku, kako ga je zapisao sv. Luka. Ovo pitanje učenici postavljaju zbog sebe i radi sebe. Čini se da oni gledaju svoje interese: žele znati kad će doći kraj svijeta kako bi mogli biti spremni. No Isusu uopće nije važno pitanje kad će se to dogoditi: taj je čas poznat samo Ocu nebeskom. Isusu je daleko važnije da njegovi učenici budu u svakom trenutku spremni na taj dolazak. Pritom im izričito i sasvim jasno navodi da će ih, žele li istinski biti njegovi učenici, zadesiti nevolje, progonstva, strahote, mučenja pa čak i smrt! Štoviše, svijet će ih mrziti zbog Učiteljeva imena. Što bi, dakle, drugo trebali očekivati vjerni Isusovi učenici od onoga što je prošao njihov Učitelj? Ništa drugo doli ono što je proživio i on. Ipak, svi ti događaji ne označavaju sami po sebi kraj povijesti. Taj se kraj ne može prognozirati niti izračunati. Za Isusa je ključno hoće li zateći svoje učenike spremne kad ponovno dođe. Bilo bi daleko lakše znati čas njegova dolaska. Ali samo onaj koji ustraje u svemu ovome bit će spašen. Samo onaj koji ne misli odustati od Krista, unatoč nevoljama, bit će spašen. Tako je »lako biti dosljedan jedan dan, nekoliko dana. Teško je i važno biti kroz sav život. Lako je biti dosljedan u času oduševljenja, ali je to teško u času nevolje« (sv. Ivan Pavao II.) Tek se dosljednošću, upornošću i postojanošću postiže »duboka i trajna sreća« (Zborna molitva). Onaj učenik koji bude postojano živio i u nadi iščekivao Kristov slavni dolazak, nema razloga tjeskobno se brinuti.

Kad ne bi bilo vječnog života, uskrsnuća mrtvih i Kristova ponovnog dolaska, sve što činimo ovdje na zemlji bilo bi uzaludno. Tada naš život ne bi imao svoju konačnu svrhu. Upravo nas kršćanstvo uči da Isus Krist daje smisao našem životu, djelima, ali i našoj patnji. Štoviše, on sâm je smisao i potpuno ostvarenje ljudskog života. 

Nitko od nas ne poznaje trenutak svoje smrti kao ni trenutak sveopćeg suda i Kristova ponovnog dolaska. To ne ovisi o nama. Ali o nama ovisi hoćemo li biti pripravni za taj susret. 

»Onaj koji te stvorio bez tvoje volje, neće te spasiti bez tvoje volje« (sv. Augustin). Ojačajmo stoga danas ponovno u sebi vjeru u Boga »koji će opet doći u slavi suditi žive i mrtve« i čijem »kraljevstvu neće biti kraja«. Ojačajmo u sebi vjeru koju ispovijedamo u svakoj svetoj misi nakon pretvorbe: »Gospodine, tvoj slavni dolazak iščekujemo!«

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Brune Diklića  prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.