"Simbolika je bolna koliko je jaka: Majka čeka povratak svoga Sina. I kako je Marijin kip nakon rata pronađen bez lica, slobodan sam u njoj vidjeti lica svih majki i žena koje još uvijek čekaju istinu o svojim sinovima i muževima. A istina je pojam kojemu vrijeme očito mijenja značenje. Kažu da svijet današnjice ne poznaje laž, nego drugu istinu", istaknuo je župnik Župe Kraljice mučenika Vukovar vlč. Zvonimir Martinović.
Na Facebook stranici Župa Kraljice mučenika – Vukovar objavljena je snažna propovijed župnika vlč. Zvonimira Martinovića izgovorena na misi za 31.obljetnicu stradanja Bogdanovaca u Domovinskom ratu. U nastavku pročitajte u cijelosti župnikovu propovijed.
Svako selo, svako mjesto, ima svoju povijest. Povijest, koja se piše zlatnim slovima kada su u pitanju sretni dani i lijepi događaji vezani za to mjesto. Jednako tako, to jako dobro znamo, svako mjesto pamti i neke tužne događaje u svojoj povijesti. Takve događaje dobro je pamtiti i sjećati se žrtve koju je netko podnio ili nepogode i nesreće koja je zahvatila cijelo mjesto – da bismo iz današnje perspektive na svoju povijest gledali ne samo sa sjećanjem, nego i zahvalnošću.
Dakle, današnji datum ima zadatak podsjećati generacije koje dolaze na ono što mi pamtimo kao svoje životne događaje. Današnji datum ima zadatak podsjećati buduće naraštaje da se povijest Bogdanovaca nije uvijek pisala zlatnim slovima, ali da čovjek može iz prošlosti crpiti snagu za svoju budućnost, zahvalno gledajući u primjer herojskih djela naših očeva i naših djedova.
I godine prolaze, dani teku, a sjećanja su još uvijek tako živa. Živa su sjećanja zato što u ljudima još uvijek živi i tuga i ponos. Tuga zbog smrti ili zbog nestanka nekog člana obitelji, ali istovremeno i ponos. Zbog one hrabrosti, one ljubavi prema domovini, zbog one nade i svih onih osjećaja i vrlina s kojima su naši sumještani, rodbina i prijatelji podnijeli žrtvu života. Znači li to da živimo u prošlosti, ako su nam sjećanja tako živa? Ne, nego mi živimo svjesni da je prošlost tek vremenski pojam i označava nešto što su nam rekli da je bilo ili smo negdje pročitali o nečemu što je postojalo i završilo! Za razliku od prošlosti koja tone u zaborav, sjećanja čine živim ono što bi neki voljeli da smo već zaboravili. A kada sjećanja postanu prošlost – onda nije dobro. Mi smo, nažalost, na nacionalnoj razini, na nekakvom kolektivnom putu zaborava. Mi, koji smo pozvani govoriti, toliko često slušamo: “Daj, pusti, ne treba ljude toliko podsjećati, pozivati na dolazak, na obnovu memorije, prošlo je već dosta vremena…” Pa baš zato što će pomrijeti svjedoci vremena, baš zato što nam ostaje dužnost biti glas nestalih i ubijenih, baš zato što jednom netko mora istinu napisati na papir – kad doista sve ovo bude tek dio povijesti – baš zato bi sada bio kolektivni grijeh propusta kada bismo mi ušutjeli.
Za razliku od prošlosti koja tone u zaborav, sjećanja čine živim ono što bi neki voljeli da smo već zaboravili. A kada sjećanja postanu prošlost – onda nije dobro.
Ova Gospa pred oltarom nema lica. Nema lica zato što je ostala je u Bogdanovcima tijekom rata i postala je nijemi svjedok tužnih događaja. Netko nije mogao podnijeti da ga sveto lice gleda. A Isus, ovaj križ iza nje, ukraden je i kasnije razmijenjen i vraćen. Simbolika je bolna koliko je jaka: Majka čeka povratak svoga Sina. I kako je Marijin kip nakon rata pronađen bez lica, slobodan sam u njoj vidjeti lica svih majki i žena koje još uvijek čekaju istinu o svojim sinovima i muževima.
A istina je pojam kojemu vrijeme očito mijenja značenje. Kažu da svijet današnjice ne poznaje laž, nego drugu istinu. Pa kada bismo mi ušutjeli, neka druga navodna istina zauzela bi mjesto naših sjećanja. Dakle, dokle god se borimo protiv zaborava, iskreno se borimo za istinu.
I kako je Marijin kip nakon rata pronađen bez lica, slobodan sam u njoj vidjeti lica svih majki i žena koje još uvijek čekaju istinu o svojim sinovima i muževima.
Selo je živa stvarnost. Bogdanovci su selo itekako zdrave kolektivne memorije. I nije mještanima ovdje potreban ni župnik, ni načelnik, ni ikoji drugi da bi im pokazivali datum na kalendaru i podsjećali Bogdanovčane da bi bilo dostojno na današnji dan upaliti svijeću. Ovdje će ljudi uvijek znati da je studeni hladan mjesec. I magle će ovdje uvijek dobro doći jer skrivaju pogled u daljinu i podsjećaju nas da se još uvijek ne nazire bistra slika budućnosti, dokle god se moramo bojati što će i kakva će biti istina nakon nas.
Nema kvadrata površine u Bogdanovcima koji tijekom Domovinskog rata nije osjetio korak ispunjen patnjom.
Zato stalnost, odnosno kontinuitet i neprekinutost obilježavanja Dana sjećanja na žrtvu i stradanje Bogdanovaca i svakog drugog mjesta, ne smije biti prepuštena volji pojedinaca koji smatraju da je prošlo dovoljno godina sjećanja. To ne činimo zbog sebe, nego iz pijeteta prema žrtvama. Nema kvadrata površine u Bogdanovcima koji tijekom Domovinskog rata nije osjetio korak ispunjen patnjom. I zato smo dužni s poštovanjem govoriti o žrtvama, a život usmjeriti prema miru i skladnom suživotu svih žitelja. I kad god dođeš u Bogdanovce, znaj da tu žive i ljudi i sjećanja.