Otk 20,1-4.11-21,2

Ja, Ivan, vidjeh anđela:

siđe s neba s ključima Bezdana

i s velikim okovima u ruci.

Zgrabi Zmaja, Staru zmiju,

to jest Đavla, Sotonu,

i okova ga za tisuću godina.

Baci ga u Bezdan

koji nad njim zatvori i zapečati

da više ne zavodi narode

dok se ne navrši tisuću godina.

Nakon toga ima biti odriješen

za malo vremena.

I vidjeh prijestolja

— onima što sjedoše na njih

dano je suditi —

i duše pogubljenih

zbog svjedočanstva Isusova

i zbog Riječi Božje

i sve koji se ne pokloniše Zvijeri

ni kipu njezinu

te ne primiše žiga na čela svoja

ni na ruke.

Oni oživješe

i zakraljevaše s Kristom

tisuću godina.

I vidjeli veliko bijelo prijestolje

i Onoga što sjede na nj:

pred licem njegovim pobježe

zemlja i nebo;

ni mjesta im se više ne nađe.

I vidjeli mrtve,

velike i male:

stoje pred prijestoljem,

a knjige se otvoriše.

I otvori se jedna druga knjiga,

knjiga života.

I mrtvi bijahu suđeni po onome

što stoji napisano u knjigama,

po djelima svojim.

More predade svoje mrtvace,

a Smrt i Podzemlje svoje:

i svaki bi suđen po djelima svojim.

A Smrt i Podzemlje bili su bačeni

u jezero ognjeno.

Jezero ognjeno — to je druga smrt:

tko se god ne nađe zapisan u knjizi života,

bio je bačen u jezero ognjeno.

I vidjeh novo nebo i novu zemlju

jer — prvo nebo i prva zemlja uminu;

ni mora više nema.

I Sveti grad,

novi Jeruzalem, vidjeh:

silazi s neba od Boga,

opremljen kao zaručnica

nakićena za svoga muža.