Lk 17,7-10

Reče Gospodin: Tko će to od vas reći sluzi svomu, oraču ili pastiru koji se vrati s polja: ‘Dođi brzo i sjedni za stol?’ Neće li mu naprotiv reći: ‘Pripravi što ću večerati pa se pripaši i poslužuj mi dok jedem i pijem; potom ćeš ti jesti i piti?’ Zar duguje zahvalnost sluzi jer je izvršio što mu je naređeno? Tako i vi: kad izvršite sve što vam je naređeno, recite: ‘Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti!’

Pred nama je Isusov izričaj koji možda ponajbolje odražava ondašnje društvene prilike u robovlasničkom sustavu. Za naše je današnje uši navedeni opis nepodnošljiv, ali u ondašnjem društvu onakav postupak bijaše gotovo svakodnevna, naravna stvar. Gospodar je imao posvemašnje vlasništvo nad svojom služinčadi, on je s njima raspolagao kao sa stvarima, i zato imamo iz Isusovih usta izreku, kako nitko ne može služiti dvojici gospodara (usp. Mt 6,24; Lk 16,13). Sluga, odnosno rob, nema nikakvih prava. Isus se ne slaže s time, jer on svoje riječi započinje: “Tko će to od vas svomu sluzi koji ore ili čuva stoku…”, promišlja fra Tomislav.

Bogu dugujemo sve; sebe i svoj život

Isus nam samo želi osvijestiti kako od nas nitko nema pravo ništa tražiti za sebe od Boga, kako smo pred Bogom svi obični sluge, kako Bogu dugujemo sve: I sebe, i svoj život, i sve što imamo. Stoga, kakav mi račun možemo Bogu ispostaviti? Nikakav! Ostajemo uvijek samo dužnici njegovoj svemoći i ljubavi, njegovu smilovanju i praštanju.

Učenici su uvijek sluge, oni su u službi svoga Gospodina, nikada gospodari. Isus će njih nazvati svojim prijateljima, ali je njihova egzistencija prvenstveno služba i služenje.

Time nije kazano sve u našemu odnosu prema Bogu, nije to potpuna slika Boga Oca u Isusovim izričajima. Isus ne želi ni s ovom slikom reći kako kod Boga nema nikakve plaće ni naplate, nego kako mi nemamo pravo tražiti, nego smo upućeni na Božju milost i smilovanje. Svi mi do kraja zavisimo od milosti i smilovanja.

Učenici su uvijek sluge, oni su u službi svoga Gospodina, nikada gospodari. Isus će njih nazvati svojim prijateljima, ali je njihova egzistencija prvenstveno služba i služenje.

U krštenju postajemo zauvijek Božja svojina.

Možda je ovo Isus izrekao farizejima koji su mislili da mogu svojim djelima prisiliti Boga na protuusluge. Ali vrijedi i za učenike. Svi smo mi na Boga upućeni. Kao što, naime, kod pitanja spram umnažanja vjere Isus odgovara kako je dovoljan i minimum – gorušičino zrno, ali minimum koji u sebi nosi sve, cjelinu, tako i ovdje. Riječ je o cjelovitosti, integritetu naše osobe pred Bogom i za Boga.

Učenici su uvijek sluge, oni su u službi svoga Gospodina, nikada gospodari

Isus upozorava svoje učenike da realno sagledaju i procijene svoje stanje. Učenici su uvijek sluge, oni su u službi svoga Gospodina, nikada gospodari. Jest, nazvat će njih Isus svojim prijateljima, ali je njihova egzistencija prvenstveno služba i služenje. Oni su prema Gospodinu u ulozi sluge. O tome govori gotovo neprestance Pavao u svojim spisima i poslanicama. Redovito naziva sebe ‘slugom Isusa Krista’, njegovim robom. U Rim 6 govori o novome odnosu u koji stupamo činom krštenja. Marija u odgovoru Anđelu sebe definira kao sluškinju (grčki doslovce: doule – robinja) Gospodnju!

Štoviše, u svojim poslanicama Pavao rabi slike s ondašnjih tržnica za robove. Novi gospodar kupuje, uzima roba i utiskuje mu užarenim željezom svoj biljeg, na lopaticu ramena, i njegovo je vlasništvo zauvijek. Ako bi odbjegao, po tome je bio prepoznat. To se isto zbiva i s vjernicima u činu krštenja kad postajemo zauvijek Božja svojina. Bog nas je iskupio iz ropstva grijeha i Đavla te sada polaže na nas svoje puno vlasničko pravo, nakon što je Gospodin Isus platio za nas cijenu našega otkupljenja, na križu, svojom krvlju.

Nasljedovati Isusa Krista jest veoma zahtjevno, obveza je to koja iziskuje skromnost i poniznost

Pavao stalno naglašava kako nam je Bog Otac, a Isus Krist Gospodin. Prema Ocu odnosimo se kao djeca, a prema Gospodinu, Gospodaru kao poslušni sluge, i sve usporedbe u prva tri evanđelja imaju uvijek Isusa Krista kao gospodara slugu. Tako i one prispodobe u kojima se govori o putovanju gospodara u daleku zemlju i njegovu povratku.

Sluge moraju bdjeti, čuvati povjereno blago, trgovati, raditi, stjecati. Isus Krist je naš dobri Otac, a u odnosu prema Bogu Ocu mi smo promaknuti iz stanja robova u stanje djece. Tako je to Crkva oduvijek i shvaćala.

Nasljedovanje Isusa Krista iziskuje skromnost i poniznost

Nasljedovati Isusa Krista jest veoma zahtjevno, obveza je to koja iziskuje skromnost i poniznost. Upravo kao što je postupao Abraham prema Gospodinu. Abraham je sav u žurbi, obilazi, kolje tovljenike, Sara žuri da što bolje počasti goste, sluge moraju zgotoviti ugojeno tele. Svi rade, svi su zaposleni, nitko ne besposliči, ne ljenčari.

Nitko se ne smije umoriti u službi Gospodinu. Nitko nije dovoljno ni pak odveć Bogu služio. Uvijek smo premalo učinili, uvijek je s naše strane premalo u odnosu na Boga. Bog nam ništa ne duguje, a mi smo obvezani povjerenu nam zadaću ispuniti u životu.

Ako već neki sluga na nekome seoskom imanju sebi ne smije umišljati kako je učinio nešto više od propisanoga, tim manje se može hvaliti Isusov učenik da je učinio sve što je u njegovoj moći. Beskoristan je sluga ne zato što on ne bi bio ništa, nego što ni izdaleka nije učinio ono što je trebao učiniti i što bi se još trebalo učiniti za Božje kraljevstvo u svijetu. Isusova nas riječ lišava mogućnosti mjerenja, uspoređivanja s drugima, gledanja preko plota u tuđe dvorište.

“Beskorisne sluge” smo svi, tj. nedostojni Božjega poziva, siromasi i nevoljnici, oni koje je Gospodin uzeo bez ikakvih naših zasluga

Svatko ima svoju zadaću koju mora ispuniti u Isusovu djelu i poslanju. Isus, koji je inače odbacivao kategorije nadređenosti i podređenosti među svojim učenicima, ne čini tako kad je riječ o Bogu, kad je sam u pitanju, njegova zapovijed i djelo evangelizacije. Isusove pak usporedbe ističu samo jedan vidik Božje osobe i naravi, i nikada se ne smiju shvaćati u apsolutnom smislu.

“Beskorisne sluge” smo svi, tj. nedostojni Božjega poziva, siromasi i nevoljnici, oni koje je Gospodin uzeo bez ikakvih naših zasluga. Možda bi u ovome surječju bilo dobro pročitati ono što govori u Djelima apostolskim Pavao za svoga oproštaja pred starješinama Crkve iz Efeza u Miletu (Dj 20), gdje opisuje svoj život kao neprestanu službu Gospodinu, danju i noću je Gospodinu služio, ne očekujući ni hvalu ni plaću, nego je u svoj poniznosti uvijek imao samo jedno pred očima i u zreniku, naime, Krista Gospodina i njegovo djelo u svijetu, Crkvu.