Koliko se puta, umoran od činjenja dobrih djela, znaš zapitati: „Ima li to uopće smisla? Ima li smisla nastaviti se truditi?“ Majke tako bezbroj puta opominju svoju djecu i uče ih kako treba spremiti stvari  za sobom, kako trebaju biti uredna. Nakon upornog opominjanja, kad ne vide rezultate i pomake, kao da su spremne dići ruke od svega. Nije lako ustrajavati i ustrajati u dobru. To je kao i u sportu. Kažu da je lakše osvojiti prvo mjesto nego ga dogodine sačuvati. Tako je i s nama samima. Toliko smo puta prestajali pušiti, odlučili da ćemo paziti na prehranu. Toliko puta mnogi kažu: „Od sutra sam na dijeti.“ Svi mi posvješćujemo sami sebi kako bismo trebali promijeniti neke životne navike. Isto tako u duhovnom smislu ponekad znamo odlučiti: „Od sljedeće ću nedjelje redovito ići na misu, redovito ću moliti, jer bolje je moliti nego sate i sate provoditi na mobitelu i igricama.“ Nerijetko planiramo posjetiti nekoga koga smo zapustili i dugo nismo bili kod njega. Mnogi odluče da će posebno pripaziti na svoj jezik ili da će se više potruditi oko sloge i ljubavi. Da, odlučimo – i onda opet klonemo. Tako Pavao danas piše kršćanima u Solunu. I oni su se očito umorili nastojeći kršćanski živjeti. Bili su izloženi velikoj napasti da se vrate prijašnjem načinu života. No, u svim našim odlukama, nastojanjima, odvikavanjima naše ljudske snage nisu dovoljne. Tad se oslonimo na Boga, bez kojega ne možemo ustrajati u svetosti i dobru. Zato ne trebamo biti tjeskobni. Božje je jamstvo vječno i nepromjenjivo. Trebala je solunskim kršćanima ta utjeha. Oni su u svom gradu bili manjina i većina im se rugala. I nama se danas čini kao da živimo u nekršćanskom Solunu, kad se svetinje izvrgavaju ruglu, kad čovjek nema nikakva poštovanja, a kamoli vjere. I nama koji put može izgledati da je besmisleno vjerovati da čovjek može ustrajati u ljubavi, praštanju, neovisnosti o alkoholu, kocki, drogi, internetu. Svojim ljudskim snagama ne možemo učiniti puno. U takvim situacijama izaberimo Boga za suputnika i pomoćnika. A kad se broj naših godina približi svome kraju, pitamo se: „A što sada“? Kad izgubimo drage osobe, kad nam netko blizak umre, javlja se očaj, tuga, beznađe, jer ne računamo na Božju prisutnost u svom životu i u svojoj smrti. 

Nisam opterećen time kako izgleda nebo, niti što ću tamo raditi. To prepuštam Božjoj volji, a ne svojoj mašti i željama. Radujem se što se smijem nadati da ću biti dionik uskrsnuća, jer vjerujem u Boga živih, Boga ljubitelja života. To mi je sasvim dovoljno! Što će biti poslije ovog života? Zar nas je Bog stvorio samo zato da proživimo nekoliko napornih godina, pa da umremo i nema nas više? Hoće li milosrdni i dobri Bog dopustiti da smrtni trenutak bude točka na zadnjoj stranici našega života? 

Kad biste na ulici pitali kršćane vjeruju li u Boga i u zagrobni život, većina bi odgovorila da vjeruje u Boga, ali ne i u život poslije smrti. Mnogi znaju reći već otrcanu frazu: „Nitko se otamo  nije vratio!“ Ako je uistinu tako, besmislen je naš život na zemlji, besmislena je svaka naša molitva, svaka sveta misa. Besmisleno je uopće vjerovati u Božje postojanje. Što će mi Bog koji će me zauvijek usmrtiti? Ako je ovaj život sve, onda nemaju smisla ni sakramenti ni naša vjera općenito. 

Temelj naše vjere je život, uskrsnuće! Zato u ovom životu nije važno samo dobro se najesti i napiti, uživati ovaj život izbjegavajući odgovornosti, trpljenje i bol. Patnja dobiva smisao samo onda ako ju pokušamo osmisliti, ako se s Bogom i za Boga podnosi. Bog nam nije obećao lagodan život, nego da će u svim trenutcima biti uz nas. Smrt ima smisla jer postoji život poslije života. Nismo stvoreni samo za ovu zemlju, za ovaj život. Tko zna živjeti, zna i umirati. I u umiranju smo na život pozvani. Zato je važno tražiti Božju prisutnost, biti u njegovu očinskom zagrljaju.

Zato, živi sada!  Živi bez straha! U nepomućenoj radosti živi dar života svakoga dana. Ne daj se podmititi od smrti! Samo vjeruj! Upisan si u dlan Božje ruke. Njemu prepusti sve!

Zaključimo riječima našeg pjesnika Stjepana Licea: Nedavno je moj sin za molitve vjernika umjesto molitvenog odziva „Gospodine, usliši nas“, molio „Gospodine, upiši nas“!   Upiši nas, Gospodine! Nije nam toliko stalo da uslišavaš sve naše želje i potrebe. Nije nam toliko stalo da se svaka naša molba otjelovi. No, neizmjerno nam je stalo do toga da upišeš naša imena, naše živote u svoje oči, u svoje dlanove. Neizmjerno nam je stalo do toga da zabilježiš da svime što jesmo nastojimo biti tvoji. Upiši nas, Gospodine! I ustraj ispisivati naše živote svojom ljubavlju. Svoju ljubav našim životima.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Vladimira Delića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.