Pisac ovog djela, sv. Karlo Boromejski (1538.-1584.) bio je milanski nadbiskup i kardinal, državni tajnik pape Pija IV. , sudionik Tridentskog sabora i vjerni provoditelj saborske obnove i smjernica, osobito odgoja i obrazovanja svećeničkih kandidata. Iscrpljen pastoralnim radom, osobito brigom za siromašne i bolesne, preminuo je u 46. godini života.

Svrha knjižice “Duhovni ugovor s Bogom”, kako piše u Uvodu je, “obogatiti dušu zaslugama za vječnost, ojačati je protiv đavolskih napasti u času smrti, osigurati od nepripravne smrti i učiniti je dionicom vječne sreće u nebu”.

Prvi dio knjižice naziva se “Duhovni govor duše s Bogom” i po njemu se duša predaje Bogu s čvrstom odlukom da će uvijek i u svim prigodama vršiti volju Božju. Drugi dio knižice “Posljednja volja duše” čini se za života da se, u času smrti, osigura prijelaz u vječnost. Ugovor i oporuka osobni su čin saveza s Bogom koji se pred raspelom sabrano pročita i potvrdi vlastoručnim potpisom, a može se obnoviti više puta u životu i nositi uza se. Knjižici je dodana i “Žarka molitva Presvetoj Djevici Mariji” o. Guida Marije Lojanskog, kapucina i propovjednika, da se postigne milost dobre smrti i Marijina majčinska prisutnost u času smrti.

“Duhovni ugovor”

Kad je bl. Alojzije Stepinac postao zagrebačkim nadbiskupom, sastavio je svoju prvu oporuku, u koju je uvrstio doslovni tekst ove knjižice sv. Karla Boromejskog i vlastoručno je potpisao, (Stanislav Vitković u: Betanija, kolovoz 2001., str. 21.)

Životopis sv. Karla Boromejskog

Karlo Boromejski rođen je 2. listopada 1538. godine u Aronu u Italiji, u obitelji Boromeo koja je posjedovala jezero Lago Maggiore, a majka mu je iz obitelji Medici. Studirao je pravo u Paviji i doktorirao 1559. godine iz crkvenog i građanskog prava. Njegov ujak Giovanni Angelo Medici, rođen u Milanu, izabran je za papu 6. siječnja 1560., uzevši ime Pio IV.

Papa Pio IV. pozvao je Karla u Rim i imenovao ga kardinalom i državnim tajnikom. Tako je postao druga osoba u crkvenoj hijerarhiji, iako Karlo još nije bio ni svećenik. Bio je doktor obaju prava koje je obranio sa summa cum laude, ali je ipak osjećao da mu nedostaje znanja iz teologije i filozofije. Zato je pozivao učene kardinale, govornike i znanstvenike na večernje razgovore i predavanja u šetnji vatikanskim vrtovima. Tako je nastala Akademija u kojoj su članovi bili mnogi kardinali.

Milanska katedrala / Wikipedia

Karlo je bio odgovoran i počeo se mijenjati nabolje i više moliti, osobito nakon bratove smrti. Odlučio se na duhovni poziv i zaređen je za svećenika, potom i biskupa. U ono vrijeme nije bilo obvezatno da biskup stoluje u sjedištu svoje biskupije, nego je upravljao preko svojih vikara. Karlo se, međutim, odlučio poći u Milano u sjedište svoje Nadbiskupije. Biskupsko geslo mu je bilo “Humilitas – Poniznost”.

Pastir koji je obišao sva sela svoje nadbiskupije

Pokazao se izvrsnim pastirom svoga stada. Boravio je u Milanu, nekoliko je puta obišao svu svoju prostranu nadbiskupiju, sve zaselke je obišao pješice sa štapom u ruci ili jašući na konju, sazivao je sinode, pisao pisma i promicao kršćanski život. Činio je to ponajprije vlastitim primjerom. Brinuo se za duhovnu obnovu biskupa, klera i puka. Prijatelj i savjetnik mu je bio sv. Filip Neri. Volio je molitvu i sabranost, a izbjegavao nepotrebne razgovore.

Za vrijeme kuge i gladi 1576. godine, u Milanu je preminulo 18 tisuća ljudi. Nadbiskup Karlo Boromejski prodao je sve ukrase iz nadbiskupskog dvora i sve što je imao, čak i svoju postelju i kardinalsko ruho, i prihod podijelio potrebitima. I sam se angažirao i obilazio zaražene i opremao ih za drugi svijet, dijeleći svete sakramente ispovijedi i pričesti te posljednju pomast. Mnoge je i izliječio.

Bio je jedan od najvećih propovjednika svoga vremena, s obzirom da je spavao samo pet sati, pa je imao više vremena za molitvu. Vrativši se s jednog putovanja, Karlo je, nakon prehlade i visoke temperature, preminuo u Milanu 3. studenoga 1584. godine.

Tijelo mu je do danas ostalo neraspadnuto i čuva se u kripti milanske katedrale.

Svetim je proglašen 1910. godine, a spomendan mu je 4. studenoga. Zaštitnik je od zaraznih bolesti te svih koji nose ime Drago, Dragica, Karlo, Karolina i slično. Mnoge su osobe, crkve i mjesta dobili ime po njemu. Primjerice, sv. Ivan Pavao II., velebna crkva sv. Karla u Beču, naš Karlobag itd.