U čitanju današnjeg Evanđelja Isus susreće saduceje koji ga pokušavaju “uhvatiti” u riječi , piše Catholic Exhange.

Evanđelje

Sveti Luka nam opisuje susret koji je Isus imao sa skupinom saduceja, a mi moramo razumjeti tko su oni bili.

Saduceji su se pojavili kao politička i vjerska interesna skupina oko drugog stoljeća prije Krista. Njihovo ime potječe od velikog svećenika Sadoka, koji je služio pod kraljem Salomonom (1. Kraljevima 2,35) i čiji su potomci dobili isključiva prava da služe u Jeruzalemu (Ezek 40,46). U Isusovo je vrijeme bilo vjerojatno da su mnogi saduceji bili bogati i zauzimali važne položaje u Svetom gradu. Kao skupina, protivili su se farizejima, jer su nastojali održati status quo s Rimom. Vjerovali su da je miroljubiv život s vladajućim Rimljanima najbolji način da judaizam uspješno prebrodi oluju strane vladavine. Još su karakterističnija od saduceja bila njihova doktrinarna uvjerenja, ili, točnije, njihova nevjera. Protivili su se svakoj doktrini koja nije izričito naučavana u Petoknjižju, prvih pet knjiga Biblije. Stoga su izričito zanijekali: (1) zagrobni život s nagradama i kaznama za pravedne i zle (2) besmrtnost duše (3) uskrsnuće tijela i (4) postojanje anđela ili duhova (vidi Djela 23, 6-8).”

Gospodine Isuse, hvala Ti što si nemoguće – život nakon smrti – učinio mogućim.

Kada shvatimo ovu pozadinu, možemo vidjeti da je pitanje koje su saduceji postavili Isusu bilo pokušaj da ga zarobe u proturječju Mojsija, autora Petoknjižja. Kad bi postojala takva stvar kao što je uskrsnuće, smatrali su, nastala bi užasna zbrka oko toga čija bi žena bila žena bez djece, kojoj je Mojsijev zakon naložio da se uda za braću svojih mrtvih muževa. Kakvu su grešku činili saduceji? Budući da su bili sigurni da Mojsije nije izričito naučavao o zagrobnom životu, bili su uvjereni da ono ne postoji. Nadali su se da će razotkriti nezgrapnost i čistu iracionalnost doktrine uskrsnuća ako Isus pokuša odgovoriti na njihovo pitanje. (Lk 20, 27-38)

Isus jasno kaže da je duša besmrtna, jer u uskrsnuću ljudi “više ne mogu umrijeti”.

Međutim, u Isusovom odgovoru stvari su se okrenule oko njih. Prvo, On priznaje zagrobni život u kojem je pravednost nagrađena. Zatim, On sugerira da je Mojsijev zakon bio namijenjen samo za ovozemaljski život; šutnja o zagrobnom životu nije poricalo njegovo postojanje. Isus nam je došao otkriti i potvrditi ono što je u Starom zavjetu samo nagovješteno. Nauk o braku je da je on samo za ovaj život, a ne zagrobni. Isus jasno kaže da je duša besmrtna, jer u uskrsnuću ljudi “više ne mogu umrijeti”. On također potvrđuje postojanje anđela, govoreći da će oni koji uskrsnu biti poput besmrtnih anđela. Konačno, Isus inzistira na tome da je dokaz za zagrobni život dao posredno čak i sam Mojsije. Kada je pisao o svom iskustvu kod gorućeg grma, izvještava da je Bog sebe opisao kao “Boga Abrahamovog, Bog Izakova, Boga Jakovljeva”. Božje poistovjećivanje s ljudima koji su bili mrtvi stotinama godina znači da “On nije Bog mrtvih, nego živih, jer za Njega su svi živi.”

U jednom zamahu koji oduzima dah, Isus poništava sve doktrinarne prigovore saduceja. S prekrasnom jasnoćom, On nam daje prozor u život svijeta koji dolazi – svijet u kojem je smrt pobijeđena i život nikada ne prestaje. Zamka se pretvara u izuzetno lijepo Isusovo učenje.