Emisiju na valovima HKR-a „Blago socijalnog nauka Crkve“ srijedom u 16:30 emitiramo u suradnji s Centrom za promicanje socijalnog nauka Crkve Hrvatske biskupske konferencije. Emisiju je pripremio izv. prof. dr. sc. Zoran Turza, profesor na Katedri za teologiju Hrvatskog katoličkog sveučilišta.
U mjesecu listopadu u ovoj emisiji razmišljamo o Crkvi u 21. stoljeću: ona je zajedništvo u različitosti, misionarska, mjesto susreta, milosrđa i sinodalna. To su njezine karakteristike koje na poseban način mogu imati vrlo važnu ulogu u ostvarivanju njezinog temeljnog poslanja u 21. stoljeću. Danas želim podijeliti nekoliko misli s vama o Crkvi kakvu ju vidi papa Franjo.
Najprije bih želio istaknuti kako je Crkva živi organizam u kojemu svi njezini članovi u određenom povijesnom kontekstu ostvaruju svoju snažnu povezanost s njezinom Glavom – Isusom Kristom. Prije nešto više od sto godina najveći broj katolika dolazio je s europskog kontinenta a države s najvećim brojem katolika u ukupnoj svjetskoj populaciji bile su Francuska i Italija. Danas se ta slika promijenila; najveći broj katolika živi u Latinskoj Americi a tek onda u Europi dok su dvije države s najvećim brojem katolika danas Brazil i Meksiko. Ovi statistički podaci mogu nam poslužiti da bolje razumijemo veliku promjenu koja se dogodila na početku trećeg tisućljeća: na Petrovu stolicu po prvi puta u povijesti Crkve došao je biskup s američkog kontinenta. Obzirom na statističke pokazatelje to i nije neko veliko iznenađenje. Dolaskom južnoamerikanca na Petrovu stolicu, dapače biskupa koji dolazi iz Argentine, Crkva poprima različite naglaske kao što ih je uvijek i poprimala tijekom svoje povijesti kada su pape dolazili na Petrovu stolicu.
Analizom njegovih dokumenata koje je izdao i govora lako se može zaključiti kako papa Franjo čvrsto zastupa koncilske ideje te kako snažno želi nastaviti tamo gdje su njegovi prethodnici stali: potaknuti na sudjelovanje u životu Crkve i društva, reformirati Rimsku Kuriju i suočiti se sa svim poteškoćama u Crkvi i u društvu.
Pritom papa Franjo Crkvu ne vidi kao piramidu nego kao specifično geometrijsko tijelo s mnoštvom različitih ravnih ploha. Crkva je živi organizam, poput poliedra u kojem svaka ploha ima svoje središte i svoju ulogu u ljepoti poliedra. U takvoj slici Crkve, ali i društva, nema važnijih i značajnijih s jedne strane, a s druge beznačajnih i marginaliziranih, nego postoji zajedništvo vjernika s jednakim dostojanstvom koji su pozvani da neprestano kreiraju život Crkve.
U tako shvaćenoj Crkvi napetosti koje postoje unutar same Crkve mogu se nadići. Primjerice, moguće napetosti između klerika i laika su stavljene u drugi plan. U prvom planu je život vjernika koji su zadobili dostojanstvo Djece Božje na krštenju i koji izvršavaju povjereno im poslanje unutar vlastite župne zajednice. Piramidalna struktura u tom smislu nije deformirana, nego transformirana. Također, moguće napetosti između uloge muškarca i žene u Crkvi su nadiđene ovakvim modelom Crkve. Marijanski i Petrov princip su od jednake važnosti za život Crkve. Kada hoće istaknuti važnost uloge žena u Crkvi papa Franjo nerijetko ističe kako je u prvoj kršćanskoj zajednici Marija bila važnija od apostola. Stoga će svako preispitivanje uloge žene u Crkvi naći svoj čvrsti temelj u prepoznavanju važnosti koju je Marija imala u životu prve kršćanske zajednice.
Osim što model poliedra papa Franjo primjenjuje na Crkvu, on ga također, i to mnogo češće, primjenjuje na samo društvo. Ako je svaka ploha unutar poliedra jednako važna, onda je u kontekstu međunarodnih odnosa i procesa svaka zajednica, svaki narod i svaka država jednako važna. Nema generalnih središta i centara političkih moći unutar tako shvaćenog društva. Svi su pozvani kreirati društvo i svijet. Stoga, nema ni prostora da se pojedine zemlje i narodi marginaliziraju i iskorištavaju. Krize s kojima se čovječanstvo suočavalo posljednjih desetak godina – financijska, zdravstvena i recentna ukrajinsko-ruska – prilika su da se i društvo transformira iz društva s piramidalnom strukturom ili strukturom s nekoliko centara moći – prema decentraliziranom društvu solidarnosti.
Hoće li u tome cjelokupno društvo uspjeti možda niti nije pravo pitanje. Za mene bi pitanje ovako moglo glasiti: hoću li uspjeti unutar vlastitog životnog horizonta ostvariti Crkvu shvaćenu kao poliedar u kojoj dominiraju sinodalnost i zajedništvo i ostvariti društvo u kojem dominira solidarnost na svim razinama?
Izv. prof. dr. sc. Zoran Turza, profesor je na Katedri za teologiju Hrvatskog katoličkog sveučilišta. Doktorski rad pod nazivom “Hermeneutički zaokret Davida Tracyja: od Blagoslovljenog bijesa za redom do Analoške imaginacije” obranio je 2015. na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Radio je kao vjeroučitelj.