Sv. Ivan Pavao II. je rekao: “Potrebno je čini se upozoriti kršćane koji se s entuzijazmom otvaraju raznovrsnim ponudama koje dolaze iz vjerskih tradicija Dalekoga Istoka, a tiču se primjerice tehnika i metoda meditacije i askeze. U zapadnim društvima postalo je to svojevrsnom modom koju se nekritički prihvaća.” (Prijeći prag nade, 1994.)

Ove riječi sv. Ivana Pavla II. danas su posebno aktualne. Trenutno je jedna od najpopularnijih tehnika “opuštanja” – joga, i to u svojim raznorodnim oblicima. Ne ograničava se samo na sve veći broj “škola joge” nego ulaze i u javni prostor – joga se vježba u parkovima, zastupljena je u okviru školskih aktivnosti, u savjetovalištima za trudnice, u klubovima umirovljenika, prenosi Božje milosrđe.

Samo vježbe?

Često se i praktični katolici daju nasukati na valovima “blagotvorne energije” joge. Tvrde da im je to samo oblik vježbi za opuštanje i da uz nju ne vežu nikakvu “filozofiju”. No, je li to uopće moguće?

Odgovor možemo naći u Katekizmu Katoličke Crkve koji kaže: “Krivo je dakle prosuđivati ćudorednost ljudskih čina promatrajući samo nakanu koja ih nadahnjuje ili okolnosti (okolinu, društveni pritisak, prisilu ili nužnost djelovanja itd.), koje im tvore okvir. Ima čina koji su, po sebi i u sebi, neovisno o okolnostima i nakanama, zbog svog objekta uvijek teško grešni…” Za ovo nalazimo potvrdu i u riječima sv. Pavla: “Uklanjajte se svakom zlu!” (1 Sol 5, 22)

Vježbanjem joge (makar ne uvijek svjesno) otvaramo se djelovanju zlih duhova i bivamo uvučeni u svojevrsno idolopoklonstvo i poganstvo.

Mnogi koji se bave istraživanjem istočnjačkih kultura ističe da je joga u svojim temeljima uronjena u svijet bogova i duhova i zasniva se na prizivanju njihove prisutnosti (što može dovesti do opsjednutosti!), a posebna držanja tijela i pozicije u jogi posvećene su raznim božanstvima. Geste i vježbe u okviru joge ne mogu dakle biti duhovno neutralne. Vježbanjem joge (makar ne uvijek svjesno) otvaramo se djelovanju zlih duhova i bivamo uvučeni u svojevrsno idolopoklonstvo i poganstvo (usp. Izl 23, 24).

Na čemu se temelji joga?

Otac Joseph Marie Verlinde, katolički svećenik, kao mlad i vrlo perspektivan znanstvenik, izgubio je vjeru. U valu popularnosti filozofija s Istoka zainteresirao se za jogu i meditaciju. Upoznao je tadašnjega gurua transcendentalne meditacije – Maharashu Mahesha Yogu, proveo nekoliko godina u himalajskom ašramu (“samostan” ili vjerska škola, bilj. prev.) i bio njegov učenik. Ondje je produbljivao znanje o istočnjačkoj filozofiji, ali se dogodilo i njegovo obraćenje. U svojim svjedočanstvima o. Verlinde objašnjava na čemu se točno baziraju vježbe joge. Zadatak joge je upiti u tijelo energiju, sve do korijena kose – jer kad se zemaljska energija sjedini s kozmičkom energijom nestaje “iluzija individualne osobe”. Različiti oblici joge, ali da! – svi imaju ovaj te isti cilj.

Zadatak joge je upiti u tijelo energiju, sve do korijena kose – jer kad se zemaljska energija sjedini s kozmičkom energijom nestaje „iluzija individualne osobe“.

Primjerice zadatak hatha joge koja se temelji na određenim tjelesnim vježbama je zauzimanje određenih poza tijela koje omogućuju da se energija sve više uzdiže u tijelu.

Kakva je to energija?

Ne radi se ni o kakvoj poznatoj fizičkoj energiji; to je okultistička energija –  energija koja se ne da ni izmjeriti ni izvagati. Ta se „energija“ naziva kundalini, a prikazuje se kao mala zmija (usp. Post 3, 1). Ona se treba kretati tijelom od kralježnice sve do korijena kose. Zato se joga najčešće i vježba sjedeći u stavu lotosova cvijeta.

Kuda ta energija prolazi?

Spomenuta energija treba teći okultističkim kanalima – odnosno kanalima koji ne pripadaju našem tijelu. Prema istočnjačkim vjerovanjima tri su takva kanala koja se isprepliću sedam puta. Upravo su te točke sjecišta zanimljive, jer se ondje nalaze čakre – svojevrsna energetska žarišta, koja trebaju ubrizgavati/tjerati energiju (kundalini) prema gore.

Da bi to olakšala, joga preporučuje, osim tjelesnih vježbi i vježbe disanja – pranajama. Njihov je cilj potpuno isti – pomoći u prijenosu energije. A kako se to zbiva? Upravo uz pomoć preciznih tehnika disanja, dovodimo se u stanje u kojem se ta energija tjera prema gore.

Treća vrsta joge tiče se tehnika koncentracije. Temelji se na ponavljanju mantri, odnosno posebno odabranih riječi kojima se izazva rezonancija u tzv. energentskim žarištima (čakrama).

Možemo dakle vidjeti da se joga usredotočuje na čakre. Pokreti tijela, disanje, koncentracija – sve to da bi se pokrenule čakre. Sve je sračunato na to da energiju (kundalini) provede sve do vrha glave – tada osobno “ja” nestaje i javlja se osjećaj jedinstva sa svime.

Ako sve ovo znamo, lakše je razumjeti ono što opisuje Grzegorz Fels u svojoj knjizi Niebezpieczna joga (Opasna joga): “Neke pristalice joge tvrde da ne vide ništa loše u ovoj tehnici tjelovježbe s obzirom da odbacuju filozofiju koja stoji iza nje. Tako shvaćenu jogu promatraju kao svojevrsnu vježbu u službi opuštanja. Mišljenje o tome zatražili smo od jednog indijskog jogina koji je na to osmjehujući se samo odgovorio: ‘Neka vježbaju. Čakre će im se i tako otvoriti’. Promicatelji joge jasno ističu kako su filozofija i praksa joge nerazdružive.” (Niebezpieczna joga, str.  31-32)

Približava li nas joga k Bogu?

Nikako! Čovjek kod kojega je joga izazvala ozbiljno demonsko opsjednuće kaže: “Uvjeren sam da je joga sotonistička – svaka joga. Tko je prakticira, otvara  se demonskom djelovanju.”

Papa u miru, Benedikt XVI. ističe da “karakteristična osobina takvog mistika (hogina) jest doživljaj identiteta: mistik uranja u oceanu ‘potpune jednosti’ “(…) Na posljednjem stupnju toga doživljaja mističar ne kaže svome Bogu: ‘Tvoj sam’, nego njegova formula glasi: ‘Ja sam Ti’.” Nažalost, to je najgori oblik bezvjerstva, na koji nagovara sotona već na samom početku: “Bit ćete kao Bog.” (Post 3, 5) Zanimljivo je da na tom mjestu biblijski tekst sotonu poistovjećuje sa zmijom.

Otac Verlinde često opominje i upozorava na jogu: “Efekt zapadne i istočnjačke mistike međusobno je suprotan. To nisu različiti putovi koji vode k istom vrhuncu, čak naprotiv, oni vode potpuno suprotstavljenim vrhuncima: vrhuncu poniznosti i vrhuncu oholosti! Jedni dolaze do Istine, drugi do iluzije.” Vrhunac iluzije je apsolutni egoizam, odnosno pakao. Vrhunac poniznosti je apsolutna ljubav, odnosno nebo.

Agnieszka Kańduła
Miłujcie sie, 4/2015, 38-40

prijevod s poljskog jezika: Jelena Vuković