Nakon oltara, ambona i stolice za svećenika, četvrto mjesto o kojem ćemo pisati bit će mjesto za čuvanje euharistije, točnije mjesto za čuvanje hostije koje se naziva tabernakul ili svetohranište, piše Dolores Petrović za Vatican News.

Bilo bi teško razumjeti koncept tabernakula ako ne razgovaramo o dvije teme. Prva bi bila misno slavlje. U stvarnosti, ako nema slavlja nema ni čuvanja euharistije, točnije Kristova Tijela. Drugačije rečeno, čuvanje euharistije postoji samo zato što prvotno postoji slavlje. Također moramo biti svjesni da je način na koji danas slavimo različit od načina na koji su kršćani slavili u ranim stoljećima. Ne želimo reći da smo u svakoj epohi promijenili koncept euharistije, ali se promijenio naš način slavljenja.

Druga tema je, naravno, teologija zato što nas sama činjenica da se proslava mijenja tokom vremena dovodi do toga da se s tim mijenja i teologija naše vjere.

Sljedeća stvar koja se ne može odvojiti od današnje teme je oltar. Ako nema oltara, nema slavlja, ako nema slavlja nema ni tabernakula. Očevi Drugog vatikanskog koncila s liturgijskom reformom izričito pozivaju na situaciju u kojoj cijela pažnja nije usredotočena na tabernakul, nego je radije usmjerena na slavlje. Točnije, oci pričaju o savršenijem sudjelovanju. Tek na početku dvadesetog stoljeća počinje čitav proces počinje ponovno integrirati zajedništvo s misnim slavljem.

Po već ustaljenom rasporedu, krenut ćemo od povijesnih početaka kako bismo razotkrili istinu tog mjesta. Krenut ćemo od Velikog četvrtka. Zašto Veliki četvrtak? Na Veliki četvrtak od početka povijesti postoji određeni oltar repozicije. To je mjesto na kojem se euharistija postavlja i čuva do kraja večere koja se naziva Coena Domini. Ovo drugim riječima znači da se kroz povijest nije uvijek tolika pažnja posvećivala tabernakulu. Euharistija je građena odvojeno i čuvala se na drugom mjestu, a ne nužno u tabernakulu.

To je mjesto na kojem se euharistija postavlja i čuva do kraja večere koja se naziva Coena Domini.

Ako hodimo dalje kroz povijest, dolazimo do 1988. godine kada izlazi pismo u kojem se govori da prije proslave Velikog četvrtka tabernakul uvijek mora biti prazan. U najstarijem dijelu liturgije nije postojala tradicija držanja euharistije u blizini oltara. Ovdje se shvaća smisao čuvanja euharistije. Uvijek se na Veliki četvrtak euharistija čuvala za bolesne koji se pričešćuju u svojim domovima. Bilo je prikladno da ovu hostiju pretvorenu u svetoj misi u trenutku zajedništva donose đakoni, ministranti ili izvanredni službenici, kako bi se nemoćni i bolesni ujedinili s Crkvom koja slavi. Dakle, Crkva je ostavljala zajedništvo za bolesne, s posebnim naglaskom na umiruće. Jer zajedništvo je temeljni element naše vjere i ne samo vertikalno zajedništvo s Bogom, već i vodoravno zajedništvo među vjernicima. Ova podjela zajedništva smisao je čuvanja euharistije i zbog toga oci Drugog vatikanskog koncila žele da se vratimo pravom smislu tabenakula.

Nakon što prestaju progoni, Crkva izlazi iz tajne. Što ne znači nužno da se praksa čuvanja euharistije u tabernakulu odmah gubi; praksa čuvanja euharistije u privatnim kućama ostaje još do šestog stoljeća. Poslije toga euharistija prelazi na prirodno mjesto za njeno čuvanje, u samu crkvu, točnije u prve kršćanske bazilike. Euharistija se u ovom trenutku u povijesti čuva u dva oblika:

U tornju građenom u obliku srebrne kule. Ove kule su postavljene na mjestu poput današnje sakristije ili na sporednom mjestu u crkvi koje je dobro čuvano, mjesto na kojem je Tijelo Kristovo sigurno.

Drugi oblik je golubica (od zlata) koja najavljuje mir. Golubica sadrži svetu posudu pod nazivom „pisside” u kojoj se konkretno čuva euharistija.

Kroz navedene elemente možemo shvatiti da se u ovom razdoblju čuvanje euharistije počinje kristalizirati i stvarati kršćansku umjetnost.

Nadalje, već od 12. stoljeća, u gotičkom razdoblju počinje se polako mijenjati stav prema čuvanju euharistije. Zapravo, jedno od velikih pitanja koje se postavlja je „je li euharistija simbol ili ne”. Dok se crkva okuplja postavlja se pitanje „je li kruh koji jedemo i vino koje pijemo nešto istinsko?” I tako započinje razdoblje u kojem se razjašnjava kršćanska vjera. Dakle, ovdje se razvija i teološka misao koja se više dotiče naše dogme.

I tako započinje razdoblje u kojem se razjašnjava kršćanska vjera. Dakle, ovdje se razvija i teološka misao koja se više dotiče naše dogme.

Kako se teološka misao razvija, ona sebi prirodno postavlja pitanja koja također mijenjaju perspektivu u kojoj govorimo o euharistiji. U prvim tisućljećima čuvanje euharistije postoji u svrhu čuvanja hostije za bolesne, ali sad se čuva Božja prisutnost. Stoga ona nije samo simbolična u punom smislu, ona uistinu jest Isus Krist. Tabernakul počinje zauzimati prvo mjesto u crkvi, počinje se obraćati pažnja na činjenicu da ovaj kruh nije samo kruh već i Tijelo Kristovo. Počinje se otkrivati istina koja kaže da u trenutku kada Crkva slavi, u trenutku uzvišenja kada dolazi do podizanja kaleža, primamo milost, milost koja dolazi upravo iz ove žrtve. Zato se od ovog razdoblja i ove spoznaje Kristovo Tijelo čuva u instalaciji poput nadstrešnice iznad oltara koja se naziva ciborij. Dakle čuva se na mjestu postavljenom iznad glavnog oltara, unutar slonovače ili drugog dragocjenog materijala. Naglašavanje tabernakula se kroz stoljeća nastavlja i u narednom periodu, baroku. I tako malo po malo tabernakul postaje čvrsto mjesto. Mjesto za koje bi se moglo reći da je središnje, ukrašeno svakojakim ukrasima. Dakle, dolazimo do situacije u kojoj središnja točka više nije oltar nego tabernakul.

I tako malo po malo tabernakul postaje čvrsto mjesto. Mjesto za koje bi se moglo reći da je središnje, ukrašeno svakojakim ukrasima.

Konačno, nakon liturgijske reforme, Drugi vatikanski koncil želi pronaći ravnotežu, posebno u temi čuvanja euharistije. Znamo da je prva svrha čuvanja euharistije bila za sve one koji ne mogu sudjelovati u slavlju, ali bilo bi pogrešno odbaciti i svu srednjovjekovnu pobožnost. Stoga Crkva nakon Drugog vatikanskog koncila pokušava uspostaviti pravu ravnotežu u kojoj je jasno da je središnja točka slavlje, a s time i oltar. Želi oporaviti prošlost i pokušava je gledati uravnoteženije.

Rješenje u današnjoj crkvi je cjelina, spajanje različitih dimenzija s kojima smo se suočili tijekom povijesti. Najsvetiji sakrament čuva se u tabernakulu smještenom u dijelu crkve koji mora biti dostojanstven, istaknut i jasno vidljiv, ali ne u središtu i ne nametnut ispred oltara na kojemu se odvija vrhunac euharistije.