Kršćanska radost u uspavanom stanju

Poziv na radost nalazimo u mnogim tekstovima Starog i Novog zavjeta. To nije samo površno poticanje na jeftini optimizam i površnu veselost, već sastavna, bitna odlika vjere, piše za poljski portal Katolik fr. Mariusz Pohl.

Vjera omogućuje živjeti evanđeosku radost u svijetu punom patnje, zla i nevolja. Izabranom narodu radost saveza i povjerenje u Boga trebalo je biti spas u kriznim i poraznim vremenima. Za kršćane, osobito u ovim prvim teškim godinama progonstva, radost u Gospodinu, radost vjere, bila je spas od malodušnosti i straha. Vjera je ta koja daje snagu za svladavanje svake poteškoće i izvor je nepokolebljive radosti.

Kao paprike u octu

Pa ipak se taj evanđeoski poziv kao i zapovijed na radost, ne ispunjava kako treba, a ponekad ga i ne razumijemo. Nije ni čudo što je papa Franjo to istaknuo. Nedavno je rekao izvanredne riječi: “Radost je obilježje kršćanina. Kršćanin bez radosti nije kršćanin ili je bolestan. Nema druge mogućnosti! Nešto nije u redu s njegovim zdravljem. Kršćansko zdravlje je radost! Jednom sam rekao da ima kršćana s licima kiselim poput paprike u octu. (…) Takvi nisu kršćani. Kršćani bez radosti nisu kršćani. Radost je pečat kršćanina. Čak i usred boli i tjeskobe ili čak progona”.

Mnogo toga možemo smatrati znakom i dokazom vjere: održavanje zapovijedi, odlazak u crkvu, pobožnu molitvu… Ali ako bismo radost tretirali kao pečat za kršćanina i uvjet kršćanskog zdravlja – vjerojatno se ne bismo toga sjetili. Reklame i kazališne večeri na TV-u pršte od veselja, pubovi i diskoteke, ali ne i crkve. Nije li papa pogriješio ili pretjerao? Ipak, njegove riječi ne ostavljaju mjesta sumnji: kršćani bez radosti nisu kršćani, jer ne svjedoče svoju živu vjeru.

Radost srca i radost zajedništva

Da, katolici mogu na različite načine deklarirati svoju vjersku pripadnost, simpatije prema kleru i privrženost tradiciji, ali to još nije vjera. Evanđelje predstavlja vjeru kao živi, ​​osobni i stvarni odnos s Bogom koji duboko preobražava naš život, osobnost, način razmišljanja i reagiranja. Ta se veza izražava upravo kroz radost: najprije duboku radost srca koje je iskusilo Božju ljubav i praštanje, a potom i radost koju želimo dijeliti s drugima i živjeti zajedno u zajednici. Ne radi se samo o osjećaju, emocionalnom stanju, nego o egzistencijalnoj radosti, o stavu duboke radosti koja proizlazi iz prihvaćanja spasenja. Čovjek koji je siguran u Kristovu ljubav ne mora se ničega bojati i u svakoj je situaciji upoznat sa sigurnošću koju jamči Bog.

I tada može doživjeti i pokazati tu duboku radost ne samo u srcu nego i u životu, osobito u crkvi. S pozitivnim iznenađenjem često gledamo filmove koji prikazuju bogoslužja u američkim crkvama uz sudjelovanje karizmatičnih pastora, entuzijastične gospel zborove i živahne reakcije vjernika na propovijedi, molitve i pjevanje. Ovo pokazuje istinsku radost vjere. Ljudi spontano izražavaju prihvaćanje, smiješe se, rukuju se. Nitko nije ravnodušan prema susjedu na klupi, osjeća se duh autentičnog zajedništva.

Kako je to u suprotnosti s našim stilom življenja liturgije. U našim crkvama na misi vlada atmosfera svečanosti i suzdržanosti. Gotovo nitko ne pokazuje svoje osjećaje, dok se na licima često vidi koncentracija i uronjenost u osobnu molitvu. Može se steći dojam da se nekim izrazom ravnodušnosti i povlačenja pokušavamo odvojiti od susjeda na klupi. Čak se i znak mira općenito prenosi bez previše osobnog angažmana. Nismo baš željni pridružiti se zajedničkom pjevanju i molitvama. S oltara je jasno da većina ljudi uopće ne otvara usta za vrijeme molitve “Oče naš” pa čak ni kao odgovor na “Gospodin s vama”.

Možda zato što slavljenik ovaj pozdrav često izgovara ravnodušno i lažno, ne obazirući se ni pogledati vjernike u njihovim klupama. Mnogi svećenici slave misu služavski, zazivajući stranice bez svijesti da su i liturgijski tekstovi, ili možda prije svega dijalog s vjernicima, a ne samo s Bogom. Svećenik pred Bogom predstavlja vjernike i tu je potrebna molitvena koncentracija, ali prema vjernicima svećenik bi trebao predstavljati Krista, a teško je to učiniti uvjerljivo bez osobnog odnosa, zalaganja i barem gledanja očima. To je ono što vam omogućuje generiranje i oslobađanje vanjskih izraza radosti u ljudima. Možda nam je na to papa Franjo želio skrenuti pozornost? Nedostatak radosti i živih veza u zajednici, a posebno u liturgiji bolest je kršćanstva te ukazuje na nerazumijevanje načela Evanđelja i zajednice Crkve.

Gdje možete pronaći lijek?

Nije dovoljno primijeniti samo simptomatsko liječenje koje će poput melema iz reklame u sekundi ukloniti vanjske simptome, odnosno stvoriti nam umjetne osmijehe ili bučnu vedrinu na licima. Liječenje mora doprijeti do najdubljih uzroka, iscijeliti same izvore bolesti. A taj razlog je nedostatak žive vjere, odnosno vjere koja omogućuje čovjeku ponovno rođenje, za život vječni. Takva vjera započinje svjesnom odlukom da se život posveti Isusu i prihvati dar spasenja, oproštenja grijeha i novi život u Duhu Svetom. Razne evangelizacijske aktivnosti vode do ove točke vjerovanja.

Karizmatska radost koja se javlja u nutrini osobe ispunjene Duhom Svetim jedan je od vanjskih znakova koji potvrđuje rođenje na novi život. Takva vjera i takva radost, koje su djelo Duha Svetoga, teže se širi, zarazne su i postaju jezgrom zajednice. Za takvim stanjem treba težiti, za takvim darom radosne vjere treba težiti. Bog nas sigurno neće odbiti, a Sveti Otac, kada dođe u našu zemlju, moći će reći da je naše oduševljeno klanjanje simptom našeg kršćanskog zdravlja. Neka bude tako! Amen!

Fr. Mariusz Pohl

Katolički vodič 26/2014

Fr. Mariusz Pohl je rođen 1959. u Mogilnu, Poljska. Završio je Nadbiskupsko sjemenište u Poznańu, Poljska, za svećenika je zaređen 1987. godine. Djelovao je kao vikar u Ostrzeszówu, Lesznu i Ostrówu Wielkopolskom; od 1994. godine 13 godina bio je župnik u Skrzebowi i dekan Raszkowskog dekanata. Trenutno je župnik župe sv. Martina u Odolanówu, Poljska. Propovijeda na duhovnim vježbama, svakodnevno drži homilije, objavljuje tekstove u “Katoličkom vodiču”, “Krunici”, “Guardianu”, “Catechistu” i “The Preacher’s Library”. Autor je knjiga: „Miris iskušenja, okus istine“; „Sakramenti i život“ i „Domaća ljepota“. Već dvadeset godina sudjeluje na mjesečnim biblijskim susretima sa skupinom od nekoliko svećenika i profesorom laikom.