Prema riječima predsjednice udruge volontera u palijativnoj skrbi „La Verna” Blaženke Eror Matić, kad osoba shvati da neće biti pozitivnog ishoda liječenja, u tom trenutku prihvaća novonastalu situaciju te počinje proces žalovanja jer se mijenja dotadašnji način života zbog napredovanja bolesti.

“Svakako da u toj osobi postoji strah od smrti. To je za njega nepoznanica, bio vjernik ili ne. Započinje proces pomirenja da je smrt blizu ili da će brzo nastupiti. Dolazi do žalovanja jer je kraj blizu i jasno je da bolesni član iako je živ gubi svoju funkciju u obitelji koju je imao. U tim trenucima važno je otvoreno razgovarati i ne bi trebalo teme poput žalovanja i smrti u tim trenucima izbjegavati. Potrebno je i rasplakati se, ako je potrebno zamolite i za oproštaj i reći na čemu smo zahvalni. Potičemo članove obitelji da provedu vrijeme s bolesnikom.”

Eror Matić nadodala je kako je vrlo potrebno razgovarati s ožalošćenim članovima obitelji jer se to kroz bivanje i razgovor stvara povjerenje te se osoba lakše otvara i govori o svojim emocijama. Objasnila je kako je važno ne banalizirati nečiju smrt te je potrebno podsjećati na neke značajne trenutke iz prošlosti.

Logoterapeutica i voditeljica Centra za promicanje dobrobiti ranjivih osoba Hrvatskog katoličkog sveučilišta dr. sc. Anita Dučkić Sertić naglasila je kad obitelj ostane bez jednog svog člana kako je prva faza žalovanja neprihvaćanje smrti te osobe, zatim dolazi faza ljutnje i tuposti te faza depresije u kojoj život postaje besciljan. Kako je rekla, ako ta faza dugo ne prolazi, potrebno je potražiti pomoć.

“Posljednja faza je prihvaćanje da je osoba umrla da život ide dalje i da se život normalno nastavlja, ukratko da idemo dalje”, istaknula je Dukčić Sertić napomenuvši kako i u situaciji kad osobe ostanu kao samohrani roditelji treba potražiti pomoć u žalovanju ili da kad su sami da isplaču tugu i da se na ispravan način riješe osjećaja tuge.

Župnik župe sv. Martina u Dugom Selu vlč. Ivan Valentić naglasio je kako se često susreće s ožalošćenim obiteljima. Kao vjernici, kako kaže vlč. Valentić, važno je upirati pogled u Boga.

“Važno je žalovati i tugovati, ali ne smije se prepustiti toj tuzi. Ne smijemo ostati zagledani u grob u kojem nema nade. Bog tješi po onima koji su pored nas, po drugim osobama koje nam dolaze ususret.”

Kako je rekao vlč. Valentić, najgore je vraćati se na ono što je bilo već treba misliti na one koji su uz nas te se otvoriti nadi i budućnosti.