Evanđelje ove nedjelje (Lk 17,11-19) poziva nas da s divljenjem i zahvalnošću prepoznajemo Božje darove. Na putu koji ga vodi u smrt i uskrsnuće Isus susreće deset gubavaca koji mu idu ususret. Oni izdaleka zastaju i vape za pomoć tom čovjeku u kojem je njihova vjera naslutila mogućeg spasitelja: „Isuse, učitelju, smiluj nam se!“ (r. 13). Bolesni su, i traže liječnika. Isus im odgovara da odu i prikažu se svećenicima, koji su prema Zakonu imali zadatak utvrditi moguće ozdravljenje. Na taj način on ne daje samo obećanje, već iskušava njihovu vjeru. Zapravo, u tom trenutku oni još nisu zdravi. Oni će ozdraviti na putu, nakon što budu poslušali Isusovu riječ. Otišli su se pokazati svećenicima, da bi zatim svaki pošao svojim putem, zaboravljajući na onoga koji im je povratio zdravlje. 

Među desetoricom je tek jedan izuzetak: Samaritanac, stranac koji živi na margini, gotovo poganin! Ovaj čovjek ne zadovoljava se time što je dobio iscjeljenje vlastitom vjerom, već nastoji da to ozdravljenje dosegne svoju puninu. Zato se vraća k Isusu kako bi izrazio svoju zahvalnost za primljeni dar, prepoznajući u njemu pravog Svećenika.

Znati zahvaliti za ono što Gospodin čini za nas, koliko je to važno! I trebamo se  zapitati jesmo li sposobni reći hvala. Koliko puta kažemo hvala u obitelji, u zajednici, u Crkvi? Koliko puta kažemo hvala onima koji nam pomažu, onima koji su nam bliski, onima koji nas prate u životu? Često sve uzimamo zdravo za gotovo! A tako se događa i s Bogom. Lako je ići Gospodinu i nešto ga moliti, ali vratiti se i zahvaliti mu… Radi toga Isus ističe nedolazak one devetorice: „Zar se ne očistiše desetorica? A gdje su ona devetorica? Ne nađe li se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovoga tuđinca?“ ( Lk 17,17-18).

Tema je zahvalnost, zahvalnost Bogu, a radi Boga i zahvalnost ljudima. Kad govorimo o zahvalnosti, tad ne možemo zaobići dobročinstvo. Zahvalni smo nekomu jer nam taj netko čini dobro. Zahvalnost je posljedica, jer slijedi poslije dobročinstva. To je naša ljudska situacija. Mi smo ti koji dugujemo zahvalnost. Bog nikome ništa ne duguje, on je uzrok naše zahvalnosti. Njemu ne možemo učiniti ništa, nikakvo dobročinstvo, e da bi nam on morao zahvalnost dugovati. Izmolio ti stotine krunica, otišao i na deset misa dnevno, učinio ne znam koje dobročinstvo… Bog ti svejedno nema zašto zahvaliti, on sve to naše čak i ne treba – kako to kaže jedna misna molitva. Svim našim dobrim i pobožnim djelima mi ne možemo Boga učiniti ni većim, ni moćnijim, ni da se on bolje osjeća, a pogotovo ga ne možemo učiniti dužnim, pa da nam on kao još nešto mora vraćati.

Sve dobro koje možemo učiniti naš je zadatak, trebamo činiti dobro jer to je naš dug Bogu od kojega sve primamo. Pred Bogom smo uvijek i samo dužnici, a Bog je i našu zahvalnost koju mu dugujemo, taj naš dug, okrenuo nama u korist, pa kad moliš, kad činiš dobro nekome u Božje ime – ti si taj koji rasteš, ti se oplemenjuješ, ti se posvećuješ. I na taj način Bog nam uzvraća na našoj zahvalnosti. Zato smo od Boga i ljubljeni, i blagoslovljeni, i paženi i maženi, sve Božjom milošću, tim Božjim darom koji ne možemo zaslužiti.

Govor o zahvalnosti prati i onaj o nezahvalnosti. U današnjem evanđelju čuli smo ponešto i o tome. Deset gubavaca, deset bolesnika, moli Krista da ih on ozdravi. Svi zdravlje dobivaju, ali samo se jedan vraća Kristu da bi rekao HVALA. I loš matematičar izračunat će da se radi tek o 10 % stvarno zahvalnih, spram onih nezahvalnih 90 % koji su primili isto ono što i ovaj koji zahvaljuje. Ako je tako i među nama, hajde, braćo i sestre, da taj postotak danas malo popravimo!

Uz dopuštenje uredništva, propovijed mons. Ivana Andrića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.