U jesen 1946. godine dobila je automatski otkaz u Nakladnom zavodu Hrvatske kada je odbila supotpisati Zahtjev za smrtnu presudu nadbiskupa zagrebačkog Alojzija Stepinca. Uz gubitak radnoga mjesta i izvora prihoda uslijedila je i zabrana javnoga djelovanja. 

U to doba Sida Košutić je stanovala s još dvije kolegice, Marom Polić i Tomicom Dukić, u Mesničkoj ulici. Pokojna gospođa Mara Polić, umirovljena djelatnica Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, pismeno je opisala taj događaj kad je Sida ostala bez posla, pokojnom prof. dr. Bonaventuri Dudi ovako:

„Dakle, bilo je to s jeseni 1946. godine jednog jutra u vrijeme suđenja nadbiskupa Stepinca. Ne sjećam se točno datuma. Sida je rano otišla na posao i ja sam joj negdje oko jedanaest sati prije podne ponijela marendu u ured koju je u žurbi bila zaboravila. I mi se susrećemo u Frankopanskoj ulici, pred Malim kazalištem, kako smo onda zvali sadašnje Dramsko kazalište Gavellu. Ona mi domahuje jednim papirom i kad smo se približile ona će: ‘Od danas sam slobodna, evo mojeg pakračkog..” 

A onda počinje izvještaj:

‘Jutros je Nakladnim zavodom krenulo pismo koje je potaknula Mirjana Šimanski i kojim se traži smrtna osuda za nadbiskupa Stepinca. Uskratila sam potpis bez riječi. Isto je u Književnom tajništvu učinio i Valentin Putanec uz primjedbu da je nadbiskup Stepinac njegov rođak i da ga to obvezuje. 

Smjesta mi je napisan otkaz. Evo ga! I naplatili su mi sve preostale rate za drva. Kad sam stubištem silazila prema izlazu na Deželićevu ulicu obuzeo me je strah kako ću proći mimo grafičkih radnika. Od njihove bi se proleterske gorljivosti moglo svašta doživjeti. Međutim, grafički radnici Nakladnog zavoda Hrvatske uskratili su potpise.’ 

Sidin komentar je bio: ‘Eto radnici ovako, za razliku od lirskih pjesnika …’

Nedugo poslije završenog procesa, Sidu je jednog dana posjetila policija. Ako se ne varam bila su trojica. Jedan je vodio raspravu i ispitivanje, a ostali su premetali stan. Dok su svoj posao još u sobi obavljali, Tomica Dukić i ja uspjele smo u kuhinjskom štednjaku spaliti pretipkane tekstove Nadbiskupove odbrane na suđenju i tekst odbrane njegovog branitelja Ive Politea. U to vrijeme ti su tekstovi bili uvelike umnožavani a služili su nam gotovo kao duhovno štivo i moralna okrjepa.

Teško je dan danas obnoviti ta sjećanja u njihovu punom kontekstu. Vjerujem da ima još mnogo živih Zagrepčana koji se sjećaju hodočašća Majci Božjoj Remetskoj koje je poveo nadbiskup Stepinac par dan uoči pada Zagreba u partizanske ruke (početkom svibnja 1945.).

Partizani su bili već negdje oko Dugog Sela, Svetog Ivana Zeline; zagrebačkom Ilicom kretala su se zadnja vozila na životinjsku zapregu s izbjeglicama iz svih krajeva Bosne i Gornje Hrvatske. U tom neizrecivom teškom času mnogi su se odazvali Nadbiskupovom pozivu na molitvu. 

Bila sam tome prisutna. Nadbiskup se je pojavio na balkonu iznad glavnog zapadnog ulaza u Remetsku crkvu. Svoju je propovijed sveo na ovo: ‘Ne boj se, malo stado, ja sam s vama!’

Eto to je kardinal Stepinac: heroj vjere, koji je ostao vjeran Bogu i svojemu narodu do zadnjega daha.

Kad god se naknadno o njemu govorilo, kada su ovo ili ono naklapali, minimalizirali njegove dosege, teološke i političke sposobnosti meni je uvijek u sjećanje navirala ova slika sa pročelja Remetske crkve, i uvijek isti komentar: ‘Govorite što vam drago, možda ste dublji teolozi, možda vještiji političari, možda lucidniji intelektualci, ali ovaj je čovjek svojim životom otjelovio vjeru i vjernost. Taj je čovjek obilježio i obogatio mnoge sudbine.’…

Nije potrajalo dugo i ona je ponovo zaposlena i to kao lektor u Vjesniku. Tko pamti zna jako dobro da tih godina nije bilo nezaposlenih. Ako te nisu likvidirali, onda si radio ili besplatno u logoru ili za plaću prema podobnosti ovdje ili ondje.

Sjećam se da je ona u Vjesniku radila u vrijeme procesa protiv franjevaca u Vrbanićevoj ulici iz Zagreba kojima je bila napakirana neka diverzija u tvornici, koja je bila smještena preko puta franjevačkog samostana. Prvooptuženi je bio otac Vodanović. Sjećam se kako nam je danomice pripovjedala kako redakcijski kolegij sastavlja tekst za tisak i kako oko toga  razbija glavu kako što snažnije optužene iznakaziti i tako pripremiti pučanstvo na osudu koju su im nakanili…“

Tako u pismu profesoru fra Bonaventuri Dudi o Sidi Košutić piše Mara Polić (u. M. M. Vekić: Sida Košutić – vrsna hrvatska književnica, Zagreb, 2015.). 

Sida Košutić, knjiga Matije Maše Vekić

Sida Košutić je po prirodi bila introvertirana i tiha osoba. Od tog događaja 1946. godine živjela je posve povučeno, objavljivala je malo i to pod pseudonimima: Viktor Bjelokos, Bojko Strahinja, Zagreb ili jednostavno bez potpisa. Pobolijevala je često. Otišla je u invalidsku mirovinu 1948. godine. 

Umrla je 13. svibnja 1965., na blagdan Gospe Fatimske, u bolnici na Rebru gdje se liječila kod poznatog dr. Nevena Jelavića, istog liječnika kod kojeg se liječio i sl. Božji fra Ante Antić, koji je umro par mjeseci prije nje. Pokopana je na zagrebačkom groblju Mirogoj.

Profesor Mirko Ivanjek naziva Sidu Košutić mučenicom vjere. Citiram: „A Sida Košutić, iako književnica koja već ima zapaženo mjesto u hrvatskoj književnosti, za mene je više od književnice ili urednice Hrvatskog ženskog lista.To je prije svega mučenica vjere. Ona je žena sa šeste postaje Križnog (ili Stepinčeva) križnog puta. Nije pružala rubac da otare patnje i nepravde nanesene našem blaženiom Alojziju Stepincu, ali je pružila svjedočanstvo dostojanstva i hrabrosti ne dopustivši da se prlja lik pastira zagrebačke Crkve. S njim je podijelila i sudbinu kojom ju je nadario represivni komunistički ateistički režim.“

Sida Košutić, djelo Josipa Botterija Dinija

Na 4. godišnjicu smrti Side Košutić jedna osoba, potpisavši se Studenticom prava, u Glasu Koncila 1969. je zapisala:

“Dugo te tražih u gradu mramornih ulica i usahlog cvijeća. I ovo lutanje po raskrsnicama mrtvih aleja podsjeća me na autostrade životnih dvoumica. 

A sada sjedim kraj tvojega uzglavlja zamišljajući na tvome tijelu četverogodišnji poljubac smrti. Toliko sam imala reći smirenom duhu, a sada ne nalazim riječi, jer me privlači život u ovom praskozorju i traženja – u uvelosti ciklama koje ćeš oživiti hranom svojega tijela.

Htjedoh te pitati bole li i sada sjećanja vezana za ljude? Sjećanja na upornog ispravljača tvojih pjesama u jednom katoličkom uredništvu, na prešućivanje tvojega imena? Boli li još ironija telegrama o povećanoj penziji u tvoje smrtno predvečerje? Prestaje li sve to u misteriji vječnosti i smrti? I gdje se zaustavljuju uske tračnice putova zemaljskih putnika ispletene snovima, nadama, strahom, neizvjesnošću, prokletstvom, uskrsnućem? I ima li smisla vezati želje uz ljude, kad oni tako uporno iznevjeruju nadanja?

Često osjećam gubitak što nisi tu. Rekla bi mi, zar ne, da sam nepopravljivi egoista. Drage su mi one neznatne sitnice – lavanda u plosnatoj bočici, cigarete, pisma koja si pisala sestri. Nelagodnost sada obuzima moje tijelo slušajući posljednji marš života u posmrtnoj muzici i trijunfalni ulaz na nosiljci u ove hladne salone smrti. A iza njih, tako blizu iza njih, rađaju se u plaču novi životi. Sida, sve to izgleda kao začarano kolo, ali ti si znala smisao koji mi morama pronalaziti i slijediti.”

Studentica prava