Udostoj se poslušati riječi službenice svoje! (1 Sam 25, 24)

Doba što je nastupilo upravo je iznimno po tome koliko stremi iznimnosti. Stoga je i teško povjerovati koliko je u svom stremljenju – lakovjerno. Naime, današnji čovjek izražavanje svoje iznimnosti poistovjećuje s izražavanjem samim. Tako remek-djelom smatra što god da izrekne, a i pothvate u koje se upusti nikad ne ostavlja neopjevanima. Jasno je i zašto je znakom takva doba postao baš javni mislilac: onaj koji o svakoj stvari izražava toliko mišljenja da o svojem izrazu ne uspijeva ni promisliti.

Promišljanje je oduvijek znakom ljudske srodnosti s Bogom, no Pismo otkriva da đavao zamku čovjeku često postavlja baš u mislima. Psalmistu je tako milje razmišljati o vječnom danu koji čini Gospodin, a Propovjednik svjetuje da se muka razmišljanja o zemnom životu odgodi za dane zle. Pisac pak Mudrih izreka upozorava da mišljenje nije tek jedna od ljudskih djelatnosti: čovjek je, naime, baš onakav kako u sebi misli. A da je izabrani narod mislio naglas, svjedoči to što hebrejska riječ za razmatranje ustvari označava – žamor. Izraelski bi mudraci, naime, svoje misli prvo za se promrmljali, potom provijećali u povjerenju, a tek onda prozborili svima.

Zbog promišljenosti riječi koje mu je prozborila Abigajlu je David od neznatne službenice učinio svojom kraljicom. No i Kraljica je svete krunice krunu zaslužila služenjem koje se zametnulo u mislima. Njezin je nazaretski susret s arkanđelom počeo razmišljanjem; u duši je prebirala anđeosku pjesmu nad Kristovim silaskom u Betlehem, a u srcu pohranila uspomenu na Isusov nestanak u Jeruzalemu. Obdarena duhom tumačenja izraza Božjih, Marija je od svoga života izradila prvu krunicu: molitvu u kojoj s vjernima misli naglas da potiho pomogne svima.

Izvor: Glas Koncila/Luka Tripalo