Nizozemski profesionalni biciklist Rien Schuurhuis predstavljat će boje vatikanskog biciklizma na Svjetskom cestovnom prvenstvu koje je na rasporedu 25. rujna u Australiji, piše Vatican News prenoseći Schuurhuisov tekst objavljen u L’Osservatore Romano u kojemu govori kako je stigao do ovog izazova.

Otkako sam stigao u Rim 2020., odmah su me privukle vrijednosti i duh zajednice Athletica Vaticana. Pozornost koju papa Franjo pokazuje prema sportu kao sredstvu susreta u dubokom je skladu s mojim životnim iskustvom. Jezik sporta je uistinu univerzalan, u duhu enciklike pape Franje Fratelli tutti. Predstavljati Athletica Vaticana 25. rujna u Australiji u debiju na Svjetskom cestovnom prvenstvu Međunarodne biciklističke unije (koja je vatikansku sportsku udrugu priznala kao službenog člana 24. rujna 2021.) za mene je nevjerojatna čast. Bio je to veliki timski napor da se dođe do ove točke i jedva čekam unijeti timski duh u utrku.

Sport ima moć potaknuti svakoga od nas da da najbolje od sebe, spajajući velikodušnost, žrtvu i poniznost. Mi u Athletica Vaticana spremni smo donijeti ove vrijednosti na Svjetsko prvenstvo i potaknuti sve sportaše da budu “ambasadori” sporta kao sredstva uključivanja, bratstva i mira: riječi su to koje je Papa uputio na početku srpnja zajednici Athletica Vaticana za Mediteranske igre u Alžiru.

Vidjet ćemo kako će ići svjetska utrka. Oduvijek sam bio slab na autsajdere: volio bih vidjeti pobjedu vozača iz jedne od biciklističkih nacija u usponu. Eritrejac Biniam Girmay, primjerice, pokazao je da je na visini. Ruta Wollongong mi odgovara, volim uspone, ali imam tijelo za vožnju po ravnom. Volim otići na pauzu i surađivati s vozačima iz drugih timova kako bih došao do cilja. Zaista je nesvakidašnje iskustvo koje vam pruža vožnja biciklom.

Biciklist Rien Schuurhuis / Foto: Vatican Media

Za Svjetsko prvenstvo trenirao sam najbolje što sam mogao. Sa svojom obitelji živim u povijesnom središtu Rima i svaki put moj trening počinje zagrijavanjem na jednoj od najprometnijih ulica: Lungotevere. Moram priznati da je to jedna od najsmješnijih osobina mog treninga, također i za reflekse da iziđem na teren usred prometa. Zatim, nakon što iziđem iz Rima, pedaliram oko jezera Bracciano i jezera Albano. Svojih dvoje djece redovito vodim i na vožnju biciklom po kamenim ulicama centra. Između pješaka, automobila i motora. To je sjajan način da ih naučite osvještavanju prostora i upravljanju biciklom.

Otkad znam za sebe – a rođen sam u Groningenu, Nizozemska, 12. kolovoza 1982. – biciklizam je uvijek bio dio mog života. U mojoj zemlji bicikl je dio svakodnevice. Biciklom se vozimo na posao, u školu, u trgovinu i crkvu. Svoj prvi džeparac potrošio sam na bicikl. Ne znam točno kad se rodila ljubav prema biciklizmu kao sportu, ali vjerujem da je oduvijek bila prisutna u mom srcu. Navijao sam za Španjolca Miguela Induraina. Jako sam se divio njegovoj skromnosti i poniznosti unutar i izvan biciklizma. Bio je inspiracija mnogim mladim biciklistima. Suprotan živahnoj osobnosti mog “junaka iz djetinjstva” Marija Cipollinija.

Tijekom godina biciklizam je bio osnova mnogih mojih prijateljstava, s ljudima različitog podrijetla, obrazovanja i kulture. Sport nadilazi godine – najstariji od mojih prijatelja biciklista mogao bi biti djed mog najmlađeg prijatelja biciklista – što se tiče jezika i uvjerenja. Ova biciklistička prijateljstva pomogla su mi da otkrijem mjesta koja sam doživio i posjetio. Pomogla su mi da razumijem različite kulture i da rastem kao osoba. Biciklizam me naučio da dajem sve od sebe.

Kardinal Ravasi s majicom proslavlja ulazak Svete Stolice u Međunarodnu biciklističku uniju / Foto: Vatican Media

Zaista je biciklizam, i sport općenito, bio odličan način da se integriram u zajednice diljem svijeta. Godine 2009. sa suprugom sam se preselio u Australiju i od tada smo živjeli u Indiji, na francuskom Pacifiku i sada u Italiji. U svakom od ovih mjesta našao sam prijatelje i dijelio iskustva kroz sport. Australija, koja je sada moj drugi dom, naučila me kako sport može ujedinjavati. Polovica australskog stanovništva rođena je ili ima roditelja rođenog u inozemstvu, s nevjerojatnom mješavinom kultura i jezika. Sport stvara veze koje nadilaze te razlike.

Nikad neću zaboraviti kako sam u Indiji sudjelovao na polumaratonu u New Delhiju sa ženom koja je trčala bosa i po velikoj vrućini pokrivene glave. Razmijenili smo osmijeh i nekoliko riječi podrške. U Novoj Kaledoniji, unatoč tome što nisam znao govoriti francuski, zbližio sam se s nekoliko mladih biciklista, od kojih su neki bili pripadnici autohtonog naroda Kanaka. Kako su imali slabu podršku i malo novca, bila je prava privilegija trenirati neke od njih i pomoći im nabaviti bicikle i drugu sportsku opremu.

Utrkivao sam se pješice i biciklom diljem Azije i Pacifika, u Maleziji, Indoneziji, Novom Zelandu i Francuskoj Polineziji. Jedno od najnevjerojatnijih iskustava bila je biciklistička utrka na otoku Flores u Indoneziji. Bili smo primljeni u nekoliko samostana koji su razasuti po otoku dok smo završavali etape; to duhovno iskustvo nikada neću zaboraviti. Ulice su bile pune gledatelja, činilo se da nas je došao bodriti cijeli otok. Ljudi su podržavali sve, bez obzira na rasu, boju kože ili vjeru.