Početci Družbe vode nas u 1673. godinu, kada nakon potpisivanja Kandijskog mira  između Osmanskog Carstva i Mletačke Republike (1669.) te utvrđivanja granica, Mara Žižić dolazi iz Promine u Šibenik.  Nastanila se u jednoj siromašnoj kućici u šibenskom Varošu u blizini crkve sv. Martina i župne crkve Gospe van Grada. Ubrzo joj se pridružila i Kata Burmaz, također iz Promine. Tu su se posvetile služenju najpotrebnijima i poučavanju u vjeri i pobožnosti.

Pod okriljem franjevačke provincije Bosne Srebrene i uz odobrenje šibenskog biskupa Ivana Dominika Kalegarija, Mara i Kata započinju redovnički život 17. studenoga 1679., na dan sv. Elizabete Ugarske, zaštitnice Trećeg franjevačkog Reda, primanjem redovničkog odijela i dobivanjem redovničkih imena s. Klara i s. Serafina. Živjele su prema Reguli – Pravilu Trećeg samostanskog reda sv. Franje, potvrđenom od pape Leona X. U Knjizi od uspomene, u drugom njezinom dijelu, sačuvan je i najstariji prijevod toga Pravila na hrvatski jezik, pisan latinicom. Majka Klara je bila prva i doživotna poglavarica svoje redovničke zajednice, a vodila ju  je s izrazitim naglaskom na poniznosti, malenosti, pokori, zajedništvu, siromaštvu i djelima milosrđa prema najpotrebnijima, u duhu karizme sv. Franje i sv. Klare Asiške. Knjiga od uspomene ističe veliku podudarnost duhovnosti majke Klare i njezine zajednice sa sv. Klarom Asiškom te ih naziva “ćerima sv. Klare”. Stoga neki nazivaju majku Klaru “Klarom Šibenskom”, prema nazivu “Klara Asiška”.

Tko je s. Klara Žižić?

Majka Klara Žižić, krsnim imenom Mara, rođena je 1626. u Promini. Promina je naziv za planinu smještenu sjeverno od Drniša i južno od Knina i župu koja se prostire  uz srednji tok rijeke Krke te obuhvaća više sela: Oklaj, Lukar, Nečven, Mratovo, Čitluk, Razvođe, Suknovci, Bogetići,… itd. Velik dio svoga života provela je u Promini pod osmanskom vlasti koja je bila osobito okrutna prema katolicima i svemu što je katoličko. Da bi se pod vlašću Osmanlija dosljedno živjelo u katoličkoj vjeri uistinu je bio potreban herojski napor i spremnost položiti i sam život za svoju vjeru. Stoga je razumljivo da se pod prijetnjom islamizacije i okrutnim ponašanjem Turaka, u stalnom strahu i borbi za vlastiti život, među katolicima događao moralni pad, uvriježile su se kojekakve mane i poroci, koje navodi skradinski biskup fra Toma Ivković u svom izvještaju ad limina 1630. On navodi da su katolici znali jedni drugima zapaliti kuću, zatim neki su potplaćeni od Turaka nanosili drugim katolicima štetu, prisilno su odvlačili dječake i prodavali ih Turcima. Ova pojava poznata je kao “danak u krvi” – odvođenje kršćanske djece u roblje, gdje su morali prijeći na islam i služiti sultanu kao njegova osobna garda, zvana janjičari.  Bio je to jedan vid redovitog oporezivanja živom djecom u Osmanlijskom Carstvu. Neki katolici su prelazili na islam, dopuštajući ženama da ostanu u katoličkoj vjeri, drugi su živjeli u konkubinatu dok bi im vlastita žena čamila u turskom ropstvu, neki su prodavali Turcima vlastitu djecu da se mogu osloboditi turskog ropstva, bez nade da će ih moći otkupiti.

Sve svoje snage usmjerila je na očuvanje vjere u svom narodu u suradnji s franjevcima Bosne Srebrene…

Da bi se suprostavila tome zlu i otupila oštricu grijeha u koji je njezin narod upadao Mara se od svoje mladosti posvetila Bogu zavjetom djevičanstva kao Franjevačka trećoredica. Franjevačkom trećoredicom postala je prije odlaska franjevaca s Visovca, tj. u razdoblju do 1648., kada su franjevci napustili Visovac, sklanjajući se u Šibenik zajedno s narodom koji je je u organiziranom pokretu prešao na područje Mletačke Dalmacije. Živeći u pokori, postovima i molitvi davala je zadovoljštinu za tolike i teške grijehe. Sve svoje snage usmjerila je na očuvanje vjere u svom narodu u suradnji s franjevcima Bosne Srebrene koji su jedini mogli djelovati na području pod vlašću Turaka snagom ahdname – povelje kojom je sultan Mehmed II. Osvajač prilikom zauzeća Bosne 1463. dao pravo bosanskim franjevcima da slobodno obavljaju svoju službu i ispovijedaju svoju vjeru. Međutim, u kasnijim stoljećima pozivanje na ahdnamu nije moglo puno pomoći.

Na formiranje vjere i duhovnosti Mare Žižić, već od najranijeg djetinjstva i mladosti, velik utjecaj imali su franjevci i franjevački pisci Provincije Bosne Srebrene, koji su bili njezini učitelji u vjeri a poslije i suradnici. Poučavajući druge u vjeri Mara je najprije bila i sama poučena u istinama vjere.

Mara Žižić ostala je s ostatkom naroda na turskom području pod cijenu vlastita života i bila im je veliki oslonac u vjeri pred stalnom prijetnjom islamizacije.

Uloga Mare Žižić bila je osobito važna kroz dugo razdoblje odsutnosti franjevaca iz unutrašnjosti Dalmacije (od 1648. do 1675.), koji su bježeći pred Turcima napustili svoje boravište na otoku Visovcu i zajedno s narodom preselili se na područje uz more, u Mletačku Dalmaciju, nastanivši se u Šibeniku. Mara Žižić ostala je s ostatkom naroda na turskom području pod cijenu vlastita života i bila im je veliki oslonac u vjeri pred stalnom prijetnjom islamizacije. Osobito je bilo teško za Kandijskog rata (1645. – 1669.) kada su Turci bili još okrutniji prema katolicima, ubijajući i same fratre.  Znajući za teške uvjete u kojima je živjela Mara Žižić “podnoseći nepodnosiv jaram otomanske tiranije” i za njezin uzoran život kojim je svjedočila svoju vjeru, kako stoji u jednom dokumentu, “stanovnici Šibenika pozvali su je u Šibenik, kako bi poučavala njih i njihovu djecu u kršćanskom nauku i pobožnosti, brinula se za bolesne i umiruće te pružala besplatno prenočište siromašnim putnicima.”

Ona na njihov poziv dolazi u Šibenik i nastanjuje se izvan gradskih zidina, u  nezaštićenom dijelu predgrađa, kako bi bila bliže onima koji su bili u potrebi, putnicima i zaraznim bolesnicima smještenim izvan grada i onima koji su se tu nastanili bježeći pred Turcima u spomenutom preseljenju.  Među njima su bili i mnogi koji su pobjegli iz njezine Promine te poznati junaci u borbi protiv Turaka – Prominski Omelići, s kojima majku Klaru povezuje stara Gospina slika (štuje se kao Gospa od zdravlja), dobivena od njih na dar. Potječe iz 16. st. a iz Venecije su je donijeli Omelići sredinom 17. st. Stari samostan sestara nalazio se u ulici 7 Omelića. I danas postoji dio te ulice u šibenskom Varošu. Uz ovu Gospinu sliku povezana je velika pobožnost majke Klare i njezine zajednice prema majci Božjoj.  

Sestri Klari i s. Serafini pridružile su se ubrzo i druge sljedbenice, te su zajedno bile velika pomoć narodu koji se bježeći pred Turcima ranije ovdje nastanio. S narodom su dijelile sve što su imale, a oni su im, dolazeći u Šibenik iz udaljenijih mjesta, uzvraćali prihodima sa svoje zemlje. S narodom su sestre uspostavile bliski odnos, gotovo obiteljski. Stoga nas ne čudi što su ih ljudi zvali “tetama”, kako to nalazimo u Knjizi od uspomene.  

Značenje sestara za Šibenik

Što su majka Klara i njezina zajednica značile za Šibenik dade se zaključiti i iz toga što su joj ugledni građani darovali zemlju uz njezinu malu kućicu gdje je majka Klara dala sagraditi svoj hospicij. Značenje ovog hospicija vidi se iz jednog podatka prema kojem je  samo kroz jednu godinu pred Prvi svjetski rat kroz njega prošlo preko 5000 putnika. Hospicij sestara primao je takve putnike sve do druge polovice 20. st. kada im je ta djelatnost zabranjena.

Ona je svojim evanđeoskim životom, redovničkom revnošću te dubokom i izgrađenom autentičnom franjevačkom duhovnošću i dobrim djelima očitovala svoju prepoznatljivu svetost.

Glas o svetosti majke Klare bio je živ među narodom već za njezina života što je izričito napisano na samom početku Knjige od uspomene. Za nju i za  s. Serafinu Burmaz zapisano je da su  bile ogledalo Šibenika, a na poseban način majka Klara. Ona je svojim evanđeoskim životom, redovničkom revnošću te dubokom i izgrađenom autentičnom franjevačkom duhovnošću i dobrim djelima očitovala svoju prepoznatljivu svetost. Koliko je dobra majka Klara učinila ljudima i što im je značila vidi se iz zapisa prigodom njezine smrti koji ističe da je “za njom plakao cijeli grad i Varoš,  budući je pod svetim habitom kao jedna svijeća sijala poniznošću i dobrim djelima. Najsvetije je živjela, tako je i umrla.” No, ona je ostala prisutna po svojoj redovničkoj zajednici sve do danas, po sestrama koje su nastavile i trude se živjeti njezinu karizmu.

Na grobu majke Klare pronalaze se zapisi vjernika na različitim jezicima s molitvama za njezin zagovor u raznim potrebama te mnoštvo zahvala za uslišane molitve.

Majka Klara Žižić, utemeljiteljica Šibenskih franjevki, učiteljica vjere i pobožnosti, majka umirućih i siromašnih, utočište putnicima umrla je na veliku glasu svetosti 21. rujna 1706. Pokopana je u vlastitoj grobnici u franjevačkoj crkvi sv. Lovre u Šibeniku. Na grobu majke Klare pronalaze se zapisi vjernika na različitim jezicima s molitvama za njezin zagovor u raznim potrebama te mnoštvo zahvala za uslišane molitve.  Na blagdan Pohođenja Marijina, 31. svibnja 2016., pod predsjedanjem šibenskog biskupa mons. Ante Ivasa održana je zaključna sjednica biskupijskog postupka za proglašenje blaženom službenice Božje majke Klare Žižić.

Molitva za proglašenje blaženom Službenice Božje majke Klare Žižić

Svemogući Bože, naš nebeski Oče, Tebi je naša sestra i majka Klara, potaknuta i vođena Duhom Svetim, služila vjernim životom i dobrim djelima. Molimo Te: udostoj se, po svojoj milosrdnoj volji, očitovati nama i cijeloj Crkvi da je ona predanim služenjem Tvome Kraljevstvu najviše Tebi ugađala, milosno rasla u vjeri, ljubavi i nadi, te sada i dovijeka uživa u blaženu jedinstvu s Tobom, našim trojedinim Bogom, Ocem, Sinom i Duhom Svetim. Po njezinu zagovoru udijeli nam milost za koju te usrdno molimo.
Oče naš, Zdravo Marijo i tri puta Slava Ocu.

Izvor: Šibenske franjevke