"Potrebno je svako zrnce nečistoće i zrnce grijeha maknuti od sebe i to upravo po sakramentu ispovijedi, ali i iskrenom kajanju. Nije dovoljno jedanput očistiti kuću, nego redovito, jer inače prašina, nečistoća se neprimjetno prikupljaju. I potreban je veliki posao i napor da sve opet sjaji", poručuje župnik Remeta o. Antonio Mario Čirko na svojim društvenim mrežama. Njegovu objavu prenosimo u cijelosti.
Olako osuđivanje drugoga
Jednom sam prolazio ulicom i susreo jednu osobu koju površno poznajem. Izmijenili smo nekoliko riječi, ništa posebno i nakon toga se pozdravili i svatko je krenuo svojim putem. No, tada su mi počele dolaziti razne misli u vezi te osobe. Pomislio sam: „Gledaj kako glumi ljubaznost, a znam da okolo priča negativno o svećenicima!“ No, tada sam se posramio jer tko sam ja da tako olako donosim sudove. I uistinu, poslije sam saznao da ta osoba nosi svoje rane iz djetinjstva kada ju je jedan svećenik krivo opomenuo na misi da ne priča. To je u njoj ostavilo tolike traume, da se je bojala nastupati pred mnoštvom da o njoj ne donesu negativni sud.
Koliko puta mi ne znamo tko što nosi u sebi, svoje terete i kako olako donosimo sudove i još više ukopavamo ljude u njihove muke. Kad bi bilo barem malo više strpljivosti i otvorenijeg srca cijenili bi tada svoje riječi i misli kako bogatstvo koje ne bi htjeli tako lako prosuti iz naše duše. Potreban je veliki trud da kuću držimo čistom i urednom. A za svega nekoliko minuta možemo u toj istoj kući napraviti tako veliki nered i sve zaprljati. U našem samostanu sam nedavno ušao u hodnik u kojem je bio u doslovnom smislu riječi veliki oblak prašine. Naime, netko je ostavio otvorena vrata koji povezuje stari dio samostana gdje su radovi oko konstrukitivne obnove i silni oblak prašine je u svega nekoliko sekundi zaprljao ne samo pod nego prozore, vrata, cvijeće… Sav trud čišćenja je propao i bio je potreban još dodatni napor da se očisti svaka pukotina i svaki rub. A da su ta vrata barem bila zatvorena od ovoga spomenutoga ne bi se ništa dogodilo. Eto, vidite tako je i sa nama koji olako zaprljamo svoju dušu jer otvaramo vrata osude, otvaramo vrata ogovaranja, vrata negativnim mislima. Može čovjek reći: „Žao mi je!“ Ali to nije dovoljno. Potrebno je svako zrnce nečistoće i zrnce grijeha maknuti od sebe i to upravo po sakramentu ispovijedi, ali i iskrenom kajanju. Nije dovoljno jedanput očistiti kuću, nego redovito, jer inače prašina, nečistoća se neprimjetno prikupljaju. I potreban je veliki posao i napor da sve opet sjaji.
Potrebno je svako zrnce nečistoće i zrnce grijeha maknuti od sebe i to upravo po sakramentu ispovijedi, ali i iskrenom kajanju.
Zato je potrebna redovitost i ustrajnost. Treba doći do vlastite dubine. Potrebno je očistiti put prema nutrini. Dubina čovjekove duše je predivna jer je čista. To je zapravo naša jezgra od Boga stvorena. A što se nalazi u toj jezgri? Unutra na jedan otajstveni način prebiva Bog jer smo od njega stvoreni. Tamo je najčišća ljubav koju čovjek ima. Zamislimo samo kako je to bilo kada su Adam i Eva još bili u Edenskom vrtu bez grijeha. Koji je to bio sklad i povezanost sa Bogom. A još više taj sklad nam pokazuje Blažena Djevica Marija koja je izuzeta od istočnog grijeha i Bezgrešno začeta.
Svijest da Bog prebiva u meni i iskustvo milosti potiče na čežnju da ne izgubimo tu povezanost s nebom. No, đavao to zna i zato nam to želi oduzeti. Traži gdje smo slabi. Nekada kada neki čovjek dobije puno milosti, đavao napada na čovjekov ponos da si umišlja da je nešto posebno i važno, za razliku od drugih ljudi. No, to je zamka koja neprimjetno ulazi u čovjeka i može se izgubiti milost, ako se dadnemo prevariti od zloga.
Sjetimo se da zapuštanje svoje duše vodi do duhovnih bolesti i poteškoća, koje se znaju manifestirati i na tijelu.
Zato je važno biti budan, voditi redovito duhovnu brigu o sebi, zato je važna zajednica, duhovnik, čitanje Božji Riječi, a vrhunac svega sveta misa. Sjetimo se da zapuštanje svoje duše vodi do duhovnih bolesti i poteškoća, koje se znaju manifestirati i na tijelu. Potrebno je to liječiti. Važna je osobna odluka: „Želim ozdraviti! Želim biti Božji!“ Drugi korak je iskreno kajanje. A onda ispovijed koja priprema dušu i za sakramenat bolesničkog pomazanja. Ovaj sakramenat je zato toliko dragocjeni dar koji svatko od nas dobro je da primi s vremena na vrijeme. Svi smo ranjeni i potrebni Božjeg iscjeljenja.