Takozvano “anti-marijansko mjesto” (Mk 3,31-35 // Mt 12,46-50 // Lk 8,19-21)

Zanimljiva je činjenica da su teolozi – neki bibličari te neki dogmatičari mariolozi – često govorili, a i danas govore, da su ti tekstovi, napose ovi u Markovoj i Matejevoj redakciji, tzv. anti-marijansko mjesto.

Zašto?

Narativ tih tekstova jasno govori najprije da Isusu dolaze njegova biološka majka i njegova braća, na što on – prema Mk i Mt (Lk to izostavlja) – odgovara izravnim pitanjem tko je to njegova majka i tko su to njegova braća, a onda i sâm odmah daje odgovor da su oni drugi oko njega, koji mu očito nisu biološki krvni srodnici, njegova majka i njegova braća. Zato je – prema tim teolozima – to anti-marijansko mjesto: kažu takvi da Isus tu praktički govori protiv Marije: obezvrijeđuje ju i ponižava, ne priznaje joj dužnu činjenicu da mu je ona biološka majka, majkom naziva one druge žene koje mu biološka majka očito nisu, a njoj ne daje dužno poštovanje kao svojoj jedinoj, pravoj, biološkoj majci koja je po tome ipak bitno drukčija od ostalih itd.

Ključ za razumijevanje je zadnji redak u sve tri paralelne perikope (Mk 3,35 // Mt 12,50 // Lk 8,21b): Isusova majka i Isusova braća i sestre – dakle, pripadnici njegove obitelji – oni su koji vrše volju Oca njegova. To je bitno.

Dakle, nije da Isus Mariji odriče činjenicu da je ona njemu biološka majka, pa da bi on stoga bio grub, bezobrazan, bahat, drzak, neodgojen, nezahvalan sin bez imalo ljubavi i poštovanja prema svojoj majci, kako ga neki na temelju ovoga teksta – budući da ga ne razumiju – nažalost pokušavaju prikazati. To uopće nije nakana autorā ovih evanđelja, to nije poanta tih tekstova, oni o tome niti ne govore i to nije njihova tema.

Ovi koji Isusu dolaze govore o njegovoj biološkoj obitelji, a on pak govori o svojoj duhovnoj obitelji. Mogli bismo to razumjeti i aktualizirati i ovako: Isus govori o Kristovim vjernicima, o nama kršćanima, na svim prostorima i u svim vremenima. Isus, dakle, očigledno mijenja perspektivu i ne zaustavlja se na biološkim vezama s kojima mu drugi dolaze. To je sve bilo važno Židovima: tko je točno od koga, te silne genealogije (rodoslovlja), ta nasljeđivanja potomaka, prvenstvo među sinovima na blagoslov i sl. U Starom zavjetu je to sve uvijek u istom literarnom obliku, prema istom modelu i to je starozavjetna teologija o Božjem izabranju. Međutim, u kršćanstvu toga nema, nema tih takvih rodbinskih, etničkih, nacionalnih, političkih povezanosti – bitna je jedino pripadnost Kristu vršenjem volje Oca njegova, dok je potpuno nevažno tko je što kome na planu krvnog srodstva, tko je koga rodio i tko je od koga fizički potekao.

Isus, dakle, odgovara na toj razini, na razini duhovnog srodstva, na razini pripadnosti njemu i njegovoj obitelji preko vršenja volje Oca njegova. On prvi sâm vrši volju Oca svojega, pa stoga onaj tko to također čini, suobličavajući se tako njemu samome, pripada njegovoj duhovnoj obitelji. To je, dakle, poanta ovih tekstova. To je stvarno, istinsko, bitno, autentično nasljedovanje Krista, a ne kojekakve tijekom povijesti izmišljene i nagomilane devijantne “pobožnosti” i “duhovnosti” kojih je danas i previše.

To s druge strane ne govori baš ništa protiv Marije kao biološke majke, ne umanjuje i ne obezvrjeđuje činjenicu da je ona njega biološki, tjelesno, stvarno rodila i ne stavlja druge žene koje to očito nisu učinile na njezinu razinu ili čak iznad nje. O tome se uopće ne radi, ta perspektiva s kojom dolaze Isusu ovi koji njegovu biološku obitelj njemu dovode ovdje uopće nije važna.

Dakle, riječ je o vršenju volje Očeve. Ako gledamo sva kanonska evanđelja i to u njihovoj cjelini (Pavla ne – on Isusovu majku spominje tek na jednom jedinom mjestu u cijelom svojem epistolariju, u Gal 4,4, a čak joj niti ime tamo ne navodi i uopće ne govori o njoj u tom retku nego isključivo o Kristu, dok mu ona uopće nije važna i za nju se uopće ne zanima, pa zato i u našoj teologiji uvijek mariologija mora biti u službi kristologije), upravo je Marija ona koja je itekako vršila volju Očevu i to bolje od svih ostalih – i od Petra i od svih apostola – što znači da ona itekako pripada Isusovoj duhovnoj obitelji o kojoj on govori, a za koju biološke veze i krvne linije uopće nisu relevantna kategorija.

Treba također jasno naglasiti da u tome svemu nema mjesta za neku lažnu dihotomiju, tj. za izbor ili-ili, u smislu da je netko ili Isusova biološka obitelj ili Isusova duhovna obitelj. Naime, ako netko poput Marije pripada Isusovoj biološkoj obitelji, ne znači da ne pripada ili pak da ne može pripadati i njegovoj duhovnoj obitelji. Moguće je i jedno i drugo jer jedno ni u kojem slučaju ne isključuje drugo. Ipak, pripadnost duhovnoj obitelji je kriterij, to je ono što je bitno i to nam jasno govore ovi biblijski tekstovi.

Na temelju toga je jasno da ne govori Isus o Mariji na način da ona njemu nije majka, a da druge žene oko njega to jesu i tako “pljuje” po Mariji i sve ono što neki teolozi nažalost misle, pišu i govore. Marija itekako pripada toj duhovnoj obitelji Kristovih vjernika, ali ne po tome što je ona njega rodila, nego po tome što vrši volju Oca njegova. Vršenje volje Očeve je temeljni, bitni, glavni, presudni, odlučujući kriterij pripadnosti Isusovoj obitelji, a ne kojekakve biološke veze i krvna srodstva. Nije tu bitno puko biološko rađanje, nego temeljno osobno opredjeljenje života, a upravo na temelju toga je prema Lk 1,26-38 ona njega i začela, naime slušanjem Božje riječi, predanjem Božjoj volji i vršenjem Božje volje.

Dakle, ovo uopće nije anti-marijansko mjesto. Mariji nije baš ništa oduzeto i protiv Marije nije baš ništa rečeno. Isus nije Mariji grubo, drsko, bahato, bezobrazno rekao da ona nije njegova biološka majka koja nije njega doista rodila, da njega za nju nije briga i da ona njemu nije važna, pa želi ove ostale koji su oko njega i onda njih uzvisuje, a nju ponižava. Ovi nam tekstovi kažu samo da, premda uistinu biološka majka, ona Isusu – a onda jednako tako i svima nama danas koji smo Kristovi vjernici, a nismo njezina djeca po tijelu kao što je to bio Isus – nije važna zato što je ona njega biološki i tjelesno rodila, nego zato što je ona vršila volju Oca njegova. Štoviše, vršila ju je bolje od svih, ikada i igdje, i zato nam upravo ona jest i ostaje paradigma (model, primjer i uzor) učeništva – ne samo majčinstva, što se uvijek i svuda naglašava (čak i previše, mi danas na katehezama, homilijama i vjeronauku neutemeljeno i neopravdano opet vraćamo stvari na ona krvna srodstva iz Staroga zavjeta koja su odavno nadiđena i to je naša pogreška jer ne razumijemo Božju riječ), nego i učeništva, dakle vršenja Božje volje i nasljedovanja Krista. Ona nam je stoga najbolji primjer stvarnog, istinskog, bitnog, autentičnog učeništva i nasljedovanja Krista koje se sastoji u vršenju Božje volje.

Marko Taborsky / Foto: Kustodija Svete zemlje

Marko Taborsky, magistar teologije i vjernik laik Zagrebačke nadbiskupije. Rodom je iz Požege, gdje je pohađao Katoličku klasičnu gimnaziju. Filozofiju i teologiju studirao je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu i Grazu. Od 2019. godine boravi u Svetoj zemlji te studira biblijske znanosti i arheologiju na franjevačkom Fakultetu biblijskih znanosti i arheologije u Jeruzalemu.