U povijesti kršćanstva Crkva je, osim temeljne duhovne uloge, akumulirala i društvenu ulogu. Bila je to odgovornost za obrazovanje, zdravstvo i popis stanovništva – matične knjige krštenih, vjenčanih i umrlih. Samo je Crkvi bilo dopušteno nositi te terete, a ja ću pokušati dati panoramski pogled na ono od čega se ona sastojala i posljedice njezina uništenja, piše Copelius Simeon s Catholic Exchange.

Povijest nas uči da dobrih usluga obrazovanja i zdravstva nije bilo sve dok Europa nije prihvatila poruku Evanđelja i, nadahnuta njome, stvorila ih. U drevnom poganstvu, to su bile prijevare koje su se igrale “elitama” tog doba, a koje su si mogle priuštiti da budu prevarene, dok bi ostatak društvenog tijela, ako ima sreće, imao pristup čistoj vodi i ponekim trikovima za preživljavanje.

Humanizam je prije otprilike 600 godina uklonio teocentrični srednjovjekovni pogled na svijet prema uvjerenju o jednakosti između sebe i Boga – obogotvorenje sebe.

Prije otprilike 600 godina, s humanizmom, pokrenut je temeljni dugi proces promjene u ljudskim dušama. Duboka kršćanska konstitucija europskog čovjeka polako je trpjela promjene – ponekad pod “anestezijom”, ponekad svjesno. Pape i intelektualci ovu eksploziju ponosa i senzualnosti nazivaju Antikršćanskom revolucijom. Revolucionarni ponos pomaknuo je teocentrični srednjovjekovni pogled na svijet na uvjerenje o jednakosti između sebe i Boga – obogotvorenje sebe. Stoljećima je ovo uvjerenje bilo prožeto umovima i srcima kao prešutno uvjerenje. Bilo putem prešutne ili eksplicitne privrženosti revoluciji, mnogi Europljani su počeli vjerovati da su bogovi i da je život u društvu očuvanje mira među ljudima-bogovima, bezbožnim društvom bogova i božica. Francuska revolucija, parabolična revolucija, priča je o lažima, trikovima i krvi.

Duša koja se buni protiv Boga i želi biti bog, želi biti štovana. Psihijatri bi mogli reći da je pojedinac koji želi dvije frontalno suprotstavljene stvarnosti i stalno mijenja svoju sklonost između njih, pojedinac koji boluje od shizofrenije. Ondje opisujem sličnost Revolucionara i Lucifera – obojica žele biti obožavani i počiniti samoubojstvo.

Stoljećima svjedočimo o sustavnom pražnjenju katoličkog duha iz institucija u svemu što je transcendentalno i u svemu što je pragmatično.

Revolucionar zadojen mržnjom želi napadati sve jedinstvene institucije rođene iz kršćanskog nadahnuća. Očito je to bio napad na škole, bolnice i popis stanovništva. Nije ih bilo moguće odmah uništiti kako želi Revolucija, stoga svjedočimo manevru koji se izvodi stoljećima: pražnjenju katoličkog duha iz tih institucija u svemu što je transcendentalno i u svemu što je pragmatično.

Pretjerana vjera u državu je dodatak pretjeranoj vjeri u sebe, i predstavljala je revolucionarnu pobjedu nad nadnaravnom vjerom i povjerenjem koje bismo trebali dati samo Bogu.

Velika pobjeda koju su imali u svakoj zemlji bila je natjerati stanovništvo da shvati i povjeruje u obrazovanje i zdravstvo kao atribucije države, financirane porezima. Kada je stanovništvo poželjelo svjetovnu skrb za svoju djecu i svjetovnu podršku prije nego što napuste ovaj svijet za vječnost, umjesto da to primi od istinske Crkve, njihova vjera u Crkvu bila je ozbiljno potkopana. Isto se odnosi i na prihvaćanje državnog popisa stanovništva: serijskog numeriranja ljudi i naplate poreza za pružanje usluga. To se toliko razlikuje od prethodne povijesti, kada je Crkva vodila evidenciju sakramenata na župnoj razini, u potpunoj tajnosti od viših crkvenih sfera i države. U kršćanskom svijetu, država ne zna točan broj ljudi u blizini, ili uvjete obitelji, jer ne bi trebala znati te stvari. Poslanje države je uskratiti slobodu zlima i zločincima, a subvencionirati Crkvu u davanju slobode dobrima i onima koji čine dobro. Pretjerana vjera u državu je dodatak pretjeranoj vjeri u sebe, i predstavljala je revolucionarnu pobjedu nad nadnaravnom vjerom i povjerenjem koje bismo trebali povjeriti samo Bogu.

Francuska revolucija 1789./Foto: Pixabay

Ako nevjera nije bila dovoljno štetna, spirala Crkve u ponor postaje sve gora, jer ljudi počinju doživljavati Crkvu kao društvenog nametnika. Budući da je revolucionarna država opljačkala crkvene službe u socijalnoj sferi, a porezi plaćaju njihove troškove, Crkva gubi svoje pragmatično društveno poslanje. Ukorijenjena je percepcija desetine kao beskorisnog tereta. Opadanje i propadanje redovničkih zvanja postaje neizlječiva bolest. Tuga i bijeda obiluju društvenom strukturom koja je amputirana od društvenog poslanja i prisutnosti Crkve.

Zapadno obrazovanje kakvo poznajemo počelo je na Božić 789. godine kada je Karlo Veliki uveo besplatno školovanje u svim župama svog Carstva u Europi [1]. Svećenici su bili dužni poučavati u župi onoga tko je želio učiti (Alkuin od Yorka bio je duboko uključen u to i pojavu pjevanja). Studenti s visokim uspjehom dobili bi sve stipendije kako bi nastavili učiti, istraživati ​​i stjecati znanje na većim katedralnim školama ili samostanima. Ovaj impuls prema obrazovanju imao je toliko uspjeha da će se 400 godina kasnije u kršćanskom svijetu roditi potpuno inovativna institucija, Sveučilište: Bologna, Oxford, Cambridge, Salamanca, Padova, Napulj, Coimbra, Charles, Beč, Heidelberg, Jagiellonian, St. Andrews, Basel, Kopenhagen, Uppsala i mnoga druga. Tako djelo milosti nadahnjuje instituciju da se rađa u zdravom, posvećenom društvenom tijelu. Crkva i njezini dobri ljudi poticali su i radili na istraživanju i raspravi različitih škola mišljenja i gledišta. A to je bilo moguće zahvaljujući autoritetu Crkve – u to vrijeme prisutnom i djelujućem. Temeljna istina je podijeljena i na vrhu ove čvrste stijene, znanost je procvjetala. [2]

Karlo Veliki/Foto: Pixabay

Kada je revolucionarni duh uspio zavladati, umjesto napretku, nastojanja su bila usmjerena na marketing podvala i laži kroz obrazovni sustav. Ugasila se ljubav prema formiranju budućih generacija, a mi živimo njene katastrofalne posljedice. Za vrijeme Napoleonove vladavine Europom školovanje je postalo obavezno. Sva su djeca morala proći kroz revolucionarnu indoktrinaciju. Čak su i školski sati za svaku disciplinu bili standardizirani. Nasmiješeni i uglađeni revolucionarni gnjev nad našom djecom nikada se nije smanjio niti prestao. Besplatno školovanje pod autoritetom Crkve bitno se razlikuje od obveznog školovanja pod autoritarizmom revolucije.

U kršćanskom svijetu, bolnice nisu bile isključivo za prestanak tjelesne boli i liječenje tjelesnih bolesti, već se radilo i o duhovnoj pripremi i podršci u našim posljednjim satima jer se u našim posljednjim satima vodi posebna duhovna bitka koja može odrediti naše  vječno spasenje ili propast.

Zdravstvenu skrb u kršćanskom svijetu vodile su časne sestre kao medicinske sestre. Ove jadne, velikodušne duše dobivale bi samo hranu i krevet za spavanje; Nebo im je bila nagrada za život pun milosrđa i davanja sebe. Financijski gledano, to je jedini način da se zdravstvena skrb za sve i za siromašne vodi bez velikih dugova i financijskih makinacija, te bez propagande koja bi javnost uvjeravala u utopiju. U kršćanskom svijetu, bolnice nisu bile isključivo za prestanak tjelesne boli i liječenje tjelesnih bolesti, već se radilo i o duhovnoj pripremi i podršci u našim posljednjim satima. U času naše smrti postoji posebna duhovna bitka koju svi vode. Crkva je to oduvijek znala i sakramentima pomagala u tim trenutcims – iz toga su duha nastale bolnice i sve zdravstvene ustanove.

Foto: Pixabay

Može se puno reći o tome kako je karitativni duh Crkve nadahnuo specijalizirane škole za različite skupine: škole za djevojčice, škole za siročad, škole za gluhe, itd.

Kad god se revolucija uspije infiltrirati u vlast, stvara umjetne krize za svoj profit. Protukršćanska revolucija napreduje u svom uništenju preko ovih kriza i održavanja ugnjetavanja. Kada je riječ o sekulariziranoj zdravstvenoj skrbi i obrazovanju, revolucionarna država će nametnuti poreze kako bi ona funkcionirala, čak i za ljude koji daju otkaz i krenu svojim putem, bilo privatno ili kod kuće. Njihova aktivnost je tako neizmjerno opresivna da su alternative utemeljene u zajednici odmah slomljene, kao i svaki pokušaj uspostavljanja zdravog duha lokalne zajednice.

Živeći pod takvim liberalnim autoritarizmom, dileme demokratskih republika ne mogu biti teže. Socijalistički zdravstveni stroj, koji zahtijeva stalno plaćanje brzo prestane funkcionirati. Te “besplatne” usluge postaju golemi redovi pacijenata koji čekaju dok opadaju usluge u kvaliteti, dok jedna po jedna ne propadnu. Kolapsi su predviđeni za maksimiziranje krize, revolucionarni profit i poniženje kršćanskog društva – usluge starijima i ranjivima imaju tendenciju kolapsa prije usluga muškarcima u radnim i borbenim uvjetima. Za obrazovanje vrijedi isto – humanističke znanosti i sve formacije za transcendenciju prvo će se urušiti, dok će sustav zadržati indoktrinaciju.

Srećom, revolucionarni napori su činovi uništenja, i, budući da su takvi, djeluju protiv prirode i protiv milosti.

Budući da im je uništenje svete Crkve suštinski utopijski cilj, crkvena sfera je glavna meta infiltracije. Njemačka, Austrija i druge zemlje pobrinule su se da plaćanje desetine bude vezano uz izjašnjavanjem kršćaninom. Velikim naporom neke su tradicionalne zajednice u tim zemljama uspjele tu svoju desetinu usmjeriti u svoja tradicionalna sjemeništa i župe. Morali su promijeniti zakonodavstvo kako bi to učinili. Ali tek će povijest pokazati jesu li ovi ustupci napravljeni jer je već prekasno i institucije su već ugrožene točkom potpune kontrole, kada se čak i novac i vlasništvo redefiniraju vrlo brzo i u velikim razmjerima.

Foto: Pixabay

Srećom, revolucionarni napori su činovi uništenja, i, budući da su takvi, djeluju protiv prirode i protiv milosti. Revolucija se nastavlja kao češljanje konja uz  grivu. Mi, s druge strane, imamo prirodu i milost na svojoj strani. Jednostavnim prestankom revolucionarne propagande čudnih koncepata, utopija i laži, te prestankom pražnjenja institucija, regeneracija ide brzo! Narav i milost su stalne i obilne u kršćanskom društvenom tijelu. Obnova prirodnih i željenih institucija uvijek se događa. Po svojoj prirodi, ovo živo tijelo raste.

Društvena uloga Crkve kao jedinog pružatelja obrazovanja, zdravstvene skrbi i popisa stanovništva potpuno je izbrisana iz zapadnih umova, ali budući da dolazi iz prirodne i božanske zamisli, uvijek će se obnavljati. Revolucionarne snage ispraznile su i oslabile te institucije. Crkva je bila lišena te isključive zadaće i iz toga je proizašlo mnogo patnja. Održavanje ispravne zlatne vizije Kršćanskog reda u našim umovima i molitvama prvi je korak obnove.

Izvori:

[1] 789 Admonitio Generalis, kao u Richard Winston, “Charlemagne, From the Hammer to the Cross” (New York, 1954.); i Louis Halphen, “Charlemagne and the Carolingian Empire” (Amsterdam, 1977).

[2] Rodney Stark, “Pobjeda razuma: Kako je kršćanstvo dovelo do slobode, kapitalizma i zapadnog uspjeha” (Random House, 2007.) Ova knjiga nastavlja istraživati ​​dugu temu katolicizma kao jedine moguće kulture za znanstveni napredak i raskrinkava mračne legende.