Hercegovački franjevac fra Tomislav Pervan promišlja o današnjem evanđelju o temeljima života koje je objavio Radio Mir Međugorje. U nastavku pročitajte njegovo promišljanje.

Usporedbu o dobru i lošu stablu pronaći ćemo i kod Mateja u Govoru na gori. Pravi i krivi, lažni proroci prepoznaju se prema djelima. Djela pokazuju daleko bolje od riječi što pojedinac nosi u sebi. Djela, život i čini najbolji su kriterij za prosudbu nečijega života. Sve što čovjek čini ima svoje izvorište u ‘srcu’. Isusove su riječi trajni poziv na budnost i spremnost na odluku. Svaki slušatelj je prozvan, izazvan na odluku, upravo u ovom trenutku, bez ikakve odgode.

Djela pokazuju daleko bolje od riječi što pojedinac nosi u sebi.

Ponovno čujemo iz Isusovih usta nekoliko jasnih životnih smjernica, kao ledac jasno prozirnih, prozračnih, kojima je gotovo suvišan bilo kakav tumač. Ovo je sažetak, visokopostotni ekstrakt, čisti duh iz Isusovih usta koji ne donosi nikakav novi pojam ili ideju, koncept o Bogu i Božjem djelovanju, nego nam nudi način na koji svoj život posve preoblikovati i preusmjeriti, preokrenuti.

Treba se samo prepustiti dinamici riječi koje Isus izgovara i upijati te riječi u sebe. Dobro i loše stablo, pravi i lažni učitelji i proroci. Djela očituju kakav je tko, upravo kao i stabla. Djela očituju daleko bolje nego riječi što se u kome krije. Bog sam prosuđuje na kraju. I u Mateja i Luke slikom o gradnji kuće završava Isusov ‘ustavotvorni’ velegovor.

Djela očituju kakav je tko, upravo kao i stabla.

Sve zavisi od temelja na kakvu se gradi, od korijena i žilja iz koga stablo crpe sokove, niče i raste. Isus ne zaključuje svoje riječi smirujućim, nego upravo uznemirujućim tonom koji nam ne da mira. Ne izgovara on svoj mirni ‘amen’, nego daje snažno upozorenje svakomu od nas. Visoko uzdignuti znak upozorenja, alarm, kao u prometu!

Tko se u životu ne ravna prema Isusovim riječima, nalik je stablu koje će se na kraju sasjeći i baciti u oganj. I s ljudskim je srcem kao s prepunom riznicom. I što je sabrano u srcu, izbija na vidjelo, u javnosti. Ako je srce prepuno zla, tada će time zboriti i usta. Što pak izlazi iz srca, nabrojao je sveti Marko u svome Evanđelju, koja se sva zla i požude gnijezde u čovjekovu srcu (usp. Mk 7,21-22).

Ničemu i nikomu ne koristi pukim se riječima i ponavljanjem krilatica i fraza pozivati na Učitelja, a ne činiti što on traži. Pobožnost nije dovoljna. Na lijepe riječi moraju slijediti učinkovita djela, životni stil koji odgovara tim riječima. Sukladnost riječi i djela. Tko se priznaje Isusovim, mora to očitovati i svojim životom. Treba uvijek držati pred sobom zrcalo Isusove riječi i osobe, i u njima se ogledati i prema njima sve svoje vrjednovati.

I na kraju slika o dvojici graditelja. Isusovi su suvremenici naučavali: Opstat će samo onaj tko je utemeljio svoj život na Tori, Zakonu i tko Božji zakon slijedi. Isus to nadilazi i skreće pozornost na svoju osobu: Tko sluša moje riječi i obdržava ih, vrši, taj je pronašao blago i biser. Puko poznavanje riječi vodi u propast.

Isus govori o radnjama, u radnom stanju, glagolski, ne imenički: Doći k njemu, čuti njegove riječi, vršiti ih, a ne ih samo uzeti na znanje, imati na pameti. Takva slušatelja i vršitelja želi Isus, o takvu on sanja. Nakon što je takav prošao Isusovu školu i školovanje, shvatio je gdje je prava istina i život. To je poput čovjeka koji kopajući temelje za svoju građevinu ide u dubinu, do hridi, litice; ne će graditi na pjeskovitu ili vodopropusnu tlu. Za prvoga povodnja ili snažne bujice građevina će se urušiti, nije li na sazdana na litici.

Drugi je graditelj oprjeka ovomu. On je nalik učeniku koji je bankrotirao. Površno i lakoumno je prišao Isusu i njegovoj riječi te osobi, slušao je doduše riječi, ali ih nije prihvatio srcem, i propustio je ravnati se prema njima u životu. Nadođe li prva kriza, sve se urušava i pretvara u pravu katastrofu, veliku ruševinu. Isus završava svoj govor u Luke gotovo porazno, fatalno po pojedinca; želi do kraja posvijestiti učenicima kako treba ozbiljiti u životu sve ono što on govori, i sukladno Božjem i Isusovu djelovanju postupati u životu.

Sve se mora preoblikovati čim čovjek pokuša u svome životu s Bogom ozbiljno računati.

Sve te riječi kod Luke, a i kod Mateja, ne nude nikakav novi teološki pojam ili koncept Boga ili vjere u Boga. Isusove riječi samo opisuju, odnosno Isus sriče i izriče, on deklinira i spreže samo ono što se mora promijeniti u čovjekovu životu kad se pojedinac s Bogom susretne. Sve se mora preoblikovati čim čovjek pokuša u svome životu s Bogom ozbiljno računati. Sve mora imati novi predznak i nazivnik. Nitko nije povlašten, svatko ima pristup Ocu. Kod Boga nitko nije u prednosti, Bog nikoga ne favorizira. Bog nije pristran, reći će na više mjesta Pavao u svojim poslanicama.

Isusova riječ nije novi propis ili zakon, nego Radosna vijest. Zakon stavlja pojedinca pred propise koje treba opsluživati vlastitom snagom, poziva ga i obvezuje na krajnji angažman. Evanđelje pak sučeljava čovjeka sa samim Bogom, poziva ga da upravo taj Dar – Boga, Isusa Krista učini temeljem vlastitoga života. To su dva svijeta. Isusu je stalo do iskustvene, doživljene i proživljene vjere, a time je onda jasno kako Božji dar prethodi Božjemu zahtjevu i propisima.

Svi mi danas imamo mnoštvo lijepih i poučnih knjiga koje nas uče duhovnom životu i kako se približiti Bogu. Ali one su samo poduka. Kao zemljopisna mapa nekoga grada. Nemoguće je na temelju slika imati iskustvo prikazanoga. Tako je i s Isusovim riječima. Ne mogu nam pomoći kako čitati i iščitavati vlastiti život. Jedino osobni odnos sa samim Gospodinom. Riječ pretvoriti u djelo, odnosno tijelo.

Moramo se na kraju ovoga Govora vratiti njegovu početku. Tko je u Isusovu okružju? Apostoli, učenici, silan svijet, nebrojeni bolesnici i svi oni koje su mučile nečiste sile. Njima upućuje Isus ove riječi. I sve se svodi na pitanje, kako tim ljudima pomoći, kako ih podignuti iz njihova sadašnjega stanja, kako da ti ljudi dođu k sebi i Bogu. Isus također upozorava i na krivotvoritelje, prevarante, koji love u mutnome.

Upravo je u nevolji čovjek otvoren raznim šarlatanima, u bolesti on traži pomoć na sve strane, od vračara, travara, (nadri)liječnika, šamana, gurua, bioenergetičara, putuju od mjesta do mjesta, do vidovnjaka, hodža i gatara te raznih ‘proroka’.

Na nama je pretakati Božju milost i navodnjavati svijet samim Bogom i Kristovim duhom.

I na kraju, namjesto plodova, smokava i grožđa, žanju trnje i gloginje. U Isusovu su društvu i zajednici obujmljeni silnom božanskom ljubavlju i energijom koja liječi sve, snagom Duha Svetoga. Tako bi i vjernici trebali biti ona protočna rijeka kroz koju struji i teče snaga i milost Isusa Krista i njegova Duha, sama Božja dobrota. Na nama je pretakati Božju milost i navodnjavati svijet samim Bogom i Kristovim duhom.