Velik broj ljudi okružio je žutu crkvu Svete Katarine u kojoj su izrečene mnoge molitve i slavljena sveta misa s nadom kako u njoj, zajedno s nama, sudjeluje i vlč. Milan, smiješeći se u društvu živoga Boga kojemu je vjerovao, kome se nadao i za kojeg je živio.

Obrede je predvodio bjelovarsko-križevački biskup Vjekoslav Huzjak, a sudjelovalo je pedeset svećenika. U narodnim nošnjama poštovanje su odali članovi udruge sv. Izidora Seljaka iz Samobora. Na kraju mise lijepim riječima od svog župnika su se oprostili predstavnici župa u kojima je djelovao: Zrinski Topolovac i Sveti Petar Orehovec. Dugačka kolona je iz crkve pratila tijelo našega brata prema mjesnom groblju gdje je položen u hrvatsku zemlju koju je toliko volio, a na lijes je stavljen njegov štap za planinarenje, onaj sa zvoncem. Članovi garde Zrinski, čiji je bio član, čekali su u svojim odorama na ulazu u groblje. Nećakinja Valentina otpjevala je pjesmu „Fala“, a u ime svih prijatelja od Milana se oprostio vjeroučitelj Radovan Librić, tajnik udruge Ekosspiritus u čijim je programima često sudjelovao.

Milan je bio svećenik drugačiji od drugih. Milan je imao oproštaj drugačiji od drugih. Sviranje i pjevanje predvodila je stara generacija zbora „Navještenje“ iz Velike Gorice, a uključilo se i mnogo glazbenika koji se neslužbeno vole nazivati „PKP svirači“. Pjesmama za mlade ispraćen je svećenik za mlade.

I tada, na samom kraju, pojavila se duga iznad lijesa našega brata Milana. Biblijski znak saveza. Znak da Bog nikada neće napustiti one koji su njegovi, koje je stvorio, izabrao i volio.

Najčudesnije trenutke priredilo je vrijeme to popodne dok smo se opraštali od Milana. Kiša je, u sitnim i mirnim kapima, padala tri puta. Prvi put desetak minuta prije početka mise, kada je zbor zapjevao prvu pjesmu: pjesmu Milost. I milost se nježno spustila s neba. Drugi put u trenutku pretvorbe, Isus je sišao na oltar u prilikama kruha i vina, a na vjernike koji su ispunili cijelo crkveno dvorište jer nisu svi stali u crkvu, ponovno lagani blagoslov mirne kiše. Treći put kod groba, uz posljednje molitve izrečene nad drvenim lijesom koji je prvo poškropila kiša, a zatim pokrila zemlja stotina ruku koji su bacile grumen sjećajući se kako smo prah i u prah ćemo se pretvoriti. Nakon tri kiše, dok je Radovan govorio, oblaci su se na jednom mjestu razišli i pokazao se prizor kao sa starih svetih sličica: sunce je probijalo i zrakasto osvjetljavalo zemlju i skupinu ljudi na malenom brežuljku gdje se smjestilo mjesto groblje. I tada, na samom kraju, pojavila se duga iznad lijesa našega brata Milana. Biblijski znak saveza. Znak da Bog nikada neće napustiti one koji su njegovi, koje je stvorio, izabrao i volio.

Dugo smo ostali na groblju, promatrajući znakove koje nam Gospodin slao; kišu, sunce i dugu i pjevajući iznad lijesa i štapa sa zvoncem našem Milanu još jednom sve pjesme koje je tako volio i toliko puno puta podijelio s nama.

A još kasnije, okupljeni u mjesnom društvenom domu, sretali smo se i družili, prepoznavali neka lica koja dugo nismo vidjeli, čudili se i radovali susretu i slavili život brata koji nas je okupio. I baš što bi on volio, nikud nam se nije žurilo.

Bio je kavalir staroga kova, skroman u zahtjevima, ali svjestan toga da je jedini put do služenja Bogu zajedništvo s braćom ljudima.

Najbolje što vrijedi zapamtiti kako bi sjećanje na Milana bilo trajno i vrijedno, je jednostavna činjenica kako je on u ovom užurbanom svijetu u kojem živimo imao vremena. Mnogo nas to ne zna učiniti, naći u svakodnevici trenutke za bližnje koji su nam dragi. Svako druženje s Milanom je trajalo. On je cijenio vrijeme koje mu je darovao, samo ga eto, nekad nije imao dovoljno. Nije mu se žurilo završiti propovijedi. Nije požurivao ispovjednike. Nije odlazio ranije s druženja.

Svakoga bi prilikom susreta pogledao izravno u oči i čvrsto mu stisnuo ruku. Bio je kavalir staroga kova, skroman u zahtjevima, ali svjestan toga da je jedini put do služenja Bogu zajedništvo s braćom ljudima. Našao je vremena za svakoga i jako je cijenio one koji su to znali uzvratiti.

Molite za druge i nemojte se stidjeti tražiti molitvu ako vam je teško. Ljubav Gospodnja je beskrajna, a snaga ljudska ograničena.

Nađimo vremena jedni za druge. A za Milana, samo ono što je uvijek tražio, svaki put kada bi se pozdravljali: „Jedna molitvica za mene.“

To je druga stvar koju možemo naučiti od njega. Molite za druge i nemojte se stidjeti tražiti molitvu ako vam je teško. Ljubav Gospodnja je beskrajna, a snaga ljudska ograničena. Prvo će pomoći drugome. I tako ćemo rasti i kao ljudi i kao vjernici. Ništa veliko i važno u životu ne možemo postići sami.

Želio je biti aktualan propovjednik, dolazeći često s cijelim buntom papira na ambon. Želio je biti zanimljiv vjeroučitelj u školi i među prvopričesnicima i krizmanicima.

Treće i posljednje: Milan u svom svećeničkom pozivu nije pristajao na puko odrađivanje. Živio je sa svojim župama, svojim župljanima i svim vjernicima koje je susretao – svi smo mi na neki način bili njegovi. Nije bio od onoga tipa, pritisnite jedan za krštenje, dva za sprovod, tri za vjenčanje, a škrabica je na izlasku iz crkve, već se zaista trudio i pripremao. Želio je biti aktualan propovjednik, dolazeći često s cijelim buntom papira na ambon. Želio je biti zanimljiv vjeroučitelj u školi i među prvopričesnicima i krizmanicima. Okupljao je ministrante i radio u pastoralu zvanja. Želio je biti uz mlade, hodočastiti uz njih, slušati ih, približiti ih Bogu. To je njegova najveća kvaliteta kao svećenika. Ljude nikada nije vezivao na sebe, samo na Isusa. Ako nije mogao biti dobar, samo se još više trudio.

Što možemo naučiti od Milana Kerša?

Nađite vremena za bližnje, molite i uvijek se trudite oko posla koji vam je Gospodin povjerio. Svaka osoba na ovom svijetu je nezamjenjiva i ostavlja trag. A ako ste zaista Božji miljenici, možda ostavite trag sličan onome kao jednostavan svećenik i dragi prijatelj Milan Kerš. I tada ćete znati da je vaš život zaista imao smisao.