Susret Marije i čovjeka

Vjerojatno je svatko od nas doživio jednu situaciju u svome životu kada je trebao neku pomoć, bilo materijalnu, bilo onu ljudsku i duhovnu. Možda smo se u tim trenucima osjećali osamljeni i napušteni, možda nam se činilo da nemamo izlaza, no upravo tada, dobri Bog, šalje nam svoju pomoć preko dobrih ljudi, preko svećenika ili prijatelja. To prelijepo opisuje Pjesma nad Pjesmama: Glas dragoga moga! Evo ga, dolazi, prelijeće brda, preskakuje brežuljke (Pj 2,8).

Nama je darovana Presveta Djevica Marija da svojim primjerom ukazuje na Božju pomoć i blizinu. Ona je prisutna kroz svu povijest ljudskoga roda, ona je zabrinuta za njegovu sudbinu. Nije se umorila jer je prepuna ljubavi za nas. Prisutna je pogotovo tamo gdje su križ i patnja, tamo gdje je ljudsko srce ranjeno od drugih ili zbog svojih slabosti. Marija je uvijek tamo gdje ju čovjek traži i moli. Zato su Remete postale Marijino mjesto u koje hodočaste mnogi koji ovdje prepoznaju vrelo milosti i Majčinski zagovor.

Svaki naš dolazak u remetsko svetište je kao onaj prekrasni susret Marije i Elizabete (Lk 1,39-56). To je više od jednog običnog susreta dviju žena, dvije rođakinje ili dvije prijateljice. Taj susret je slika susreta Boga i čovjeka. Elizabeta je slika ljudske čežnje za Bogom, kako će napisati jedan autor.

Tako je svaki naš dolazak u remetsko svetište kao onaj prekrasni susret Marije i Elizabete (Lk 1,39-56). To je više od jednog običnog susreta dviju žena, dvije rođakinje ili dvije prijateljice. Taj susret je slika susreta Boga i čovjeka. Elizabeta je slika ljudske čežnje za Bogom, kako će napisati jedan autor.

Zamislimo na trenutak Elizabetu. Elizabeta se već nalazila u poodmakloj trudnoći i trebala joj je pomoć. Ona nije bila bogata da bi imala sluškinje, nego je sve poslove obavljala sama. Sve je radila u miru i u tišini, puna ljubavi i povjerenja za Boga. No na kraju više nije mogla sve stići. Sigurno je tada zavapila Bogu: „Bože koji si se uvijek brinuo za svoj narod, ne zapusti svoje službenice, molim te priteci mi u pomoć“. Možda je tu molitvu stalno i potiho ponavljala: ujutro, u podne, na kraju dana. Njezin vapaj je bio pun vjere. I tada jednog dana iza brežuljaka Elizabeta primjećuje jednu osobu koja se hitro približava njezinoj kući. Ne razaznaje tko bi to mogao biti, no čeka pred vratima svoje kuće da kao dobra domaćica ugosti stranca. No tada primjećuje jedan poznati lik i iz nje spontano izađe radosni poklik: „Ta otkuda meni da mi dođe Majka Gospodina mojega!“ (usp. Lk 1,43)

Kada joj je bilo najpotrebnije Marija joj donosi Isusa. Bog stanuje u životima onih koji mu vjeruju, koji se pouzdaju u Njega. Bog nikada ne napušta čovjeka, uvijek mu šalje konkretnu pomoć i utjehu. Ne vjerujmo onima koji nam govore da kada naiđu problemi da nas Bog napušta. Kršćanin nije nikada usamljeni čovjek. Nevjernik, ateista ili neki pokvareni čovjek to neće nikada razumjeti. No mi vjernici itekako znamo da Bog ne napušta svoje djece. Zato nam tada spontano nadolazi Marijin usklik: „Veliča duša moja Gospodina klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju…!“ (usp. Lk 1,46-55) Marija nam je uistinu znak nade po kojoj smo spašeni.

Zbog toga ne dopustimo da se u nama, u našem društvu javlja strah. Kažu se da đavao djeluje na dva načina. Jedan način su prolazne slasti. A drugi način je strah. U tom kontekstu Mala Gospa predstavlja dragocjen razlog za veliki optimizam. Marija nas poziva da se ne prepustimo strahu. Bog nas oslobađa straha. Bog je iznad svake laži.

Sv. Terezija iz Lisiexa napisat će u svoj pjesmi „Zašto te ljubim Marijo“:

„Kako da te ne ljubim, draga moja Majko, kada te gledam u tolikoj ljubavi, tolikoj poniznosti? Marijo, ti nas ljubiš kako nas ljubi Isus i radi nas pristaješ da se udaljiš od njega. Ljubiti, znači sve darovati – i darovati sebe.

To si htjela posvjedočiti da budeš naš potporanj. Spasitelj je poznavao tvoju neizmjernu nježnost, poznavao je tajne tvoga majčinskoga srca: I evo, utočište grešnika, tebi nas povjerava kad napušta križ da nas u nebu čeka.“