Govoreći o Poljičkom soparniku kao nematerijalnom kulturnom dobru u emisiji HKR-a "Kulturni biseri Hrvatske" prošli smo povijesni put njegova nastanka i opstanka, od sirotinjskog jela do europske zaštićene delicije. Naša sugovornica je kulturologinja Povijesnog muzeja Poljica u Gatima Snježana Kordun.
Poljički soparnik nije samo jelo, već je spoj povijesti, tradicije i obitelji, ukratko – zaštićena kulturna baština koja se s razlogom prenosi generacijama. Priprema tradicijskog jela poljički soparnik, poljički zeljenik, poljički uljenak karakteristična je za prostor nekadašnje srednjovjekovne Poljičke knežije koja se prostirala između rijeka Žrnovnice i Cetine, na jugu do mora i na sjeveru do Mosora, objasnila je Kordun.
Zavičaj soparnika je Dalmacija, točnije jugoistočno od Splita, između ušća rijeke Cetine i Žrnovnice, preko planine Mosor te nizvodno cijelim tokom rijeke Cetine.
Poljički soparnik potječe s područja Poljičke kneževine, prostora koji ima tradiciju dugu gotovo 700 godina. Poljički soparnik / poljički zeljanik / poljički uljenak je ravnopravan naziv za autohtono jelo (svaki ima naziv poljički). Povijest soparnika možemo pratiti već od 16. stoljeća kada su se odigravale velike bitke i napadi Osmanlija. Ljudi su tada morali biti snalažljivi i od onoga što su imali na raspolaganju napraviti najbolje, da obitelj ne umre od gladi. Tako su se vrijedne Poljičanke dosjetile i od onih namirnica koje su imale, a to su blitva i kapula, pripremile ovo autohtono jelo. Soparnik je u prošlosti bio posno soparno jelo koje se pripremalo u dane posta za Veliki petak, Badnji dan i uoči blagdana Svih Svetih. Nekoć se pripremao za težake, za počastiti gosta i prijatelja, a danas ga Poljičani pripremaju u svečanim prigodama i svetkovinama. Soparnik je postao znak i simbol stare Poljičke kneževine od 16. stoljeća do danas.
“Soparnik je jednostavno jelo pripremljeno od namirnica koje je svakom domaćinstvu bile dostupne: brašno, blitva, crveni luk – kapula, maslinovo ulje, češnjak. Za pripremanje su potrebne dvije sinije – okrugli niski stolovi. Tijesto se umijesi od pšeničnog brašna i razvuče na sinijama. Blitva se ubere, opere i iskriža barem dan ranije kako bi se dobro osušila prije pečenja poljičkog soparnika. Blitva se soli i u nju se doda crveni luk tanko izrezan. Potom se iz blitve rukama iscijedi sok da ne bi bila jako vlažna, jer bi ovlažila i omekšala razvučenu koru te se doda malo maslinovog ulja. Nadjev se rasporedi po jednoj razvučenoj kori i prekrije se drugom korom. Kore se razvuku pomoću drvenog valjka lazanjura.
Više o pripremi autohtonog soparnika pročitajte na mrežnim stranicama Hrvatske agencije za hranu.
Nema soparnika bez ognjišta ili komina. Na kominu se vatra loži oko sat vremena. I to određenom vrstom drva. Grabovinom da se zagrije komin, a lozovinom da se zadrži žar. Komin se mora ujariti, kažu u Poljicima. Ukoliko je komin dobro ujaren tj. vatra dobro naložena i komin dovoljno jako zagrijan za pečenje, poljički soparnik se peče barem 20 – 30 min. Poslužuje se na siniji, drvenoj okrugloj ploči, a reže se na romboidne kocke.
O pripremi soparnika kao obrednog i svečanog jela piše i Ante Mekinić na mrežnim stranicama Poljica.hr.
Koliko je u nacionalnim okvirima Poljički soparnik važan dokazuje i upis na Listu zaštićenih kulturnih dobara Republike Hrvatske 3. rujna 2007. godine, a da je prepoznat i u Europskoj uniji dokazuje činjenica da od 30. ožujka 2016. ima i EU zaštitu zemljopisnog podrijetla. Tradicija poljičkog soparnika prenosi se i danas novim generacijama najčešće u krugu obitelji, a pravi autohtoni soparnik danas se može kušati i na raznim festivalima i sajmovima.
Emisiju možete poslušati ovdje: