Jozo Ivančić rođen je 15. rujna 1941. godine u Grabovici u Bosni i Hercegovini kao sin Ruže i Ivana zvanog Ćivko, poljoprivrednika. Jozo je živući svjedok značajnog povijesnog razdoblja koje su obilježili komunistički režim te njegovo širenje zločinačke propagande kao i progon deklariranih vjernika. Jozo je podnio veliku žrtvu svjedočeći nevinost Blaženog Alojzija Stepinca koji mu se mnogo godina kasnije odužio na životno značajnom putu.

U jednom trenutku čuo se gromoglasan prasak metka koji je opalio nama s leđa te opržio moje desno uho ostavljajući krvav trag.

“Moje sjećanje od 10. veljače 1960. godine: Kao gimnazijalci sa Šalate bili smo na ispraćaju blaženog Alojzija Stepinca u zagrebačkoj katedrali. Atmosfera vladajuće strukture bila je jako stroga, a u zraku se osjećala napetost. Da je itko rekao kako je Stepinac nevin, bio bi uhićen istog trena. Nasuprot teroru komunističke propagande, katedrala je bila puna naroda na ispraćaju voljenog kardinala. U devetom mjesecu iste godine bio sam pozvan na jednodnevnu predvojničku obuku sa sjemeništarcima sa Šalate i bogoslovima s Kaptola. Po povratku s vježbe na Sljemenu, svatko od nas vježbenika je morao odložiti svoje oružje u šoške u kabinetu na Šalati. Tako smo Galić, Kostić i ja odložili svoje puške i otišli na prozor gledati prema Sljemenu ne bismo li nešto vidjeli s kilometarske udaljenosti. U jednom trenutku čuo se gromoglasan prasak metka koji je opalio nama s leđa te opržio moje desno uho ostavljajući krvav trag. Isti trenutak okrenuli smo se sva trojica i pitali se tko je ispalio metak, no, odgovora nije bilo”, svjedoči Jozo Ivančić.

Nesretan događaj predvodio je ciljanu propagandu ondašnjeg režima protiv Crkve i javno opredijeljenih vjernika. Govoreći o tom periodu, Jozo je objasnio tko je bio tko u Jugoslaviji. Političke struje Aleksandra Rankovića, bivšeg potpredsjednika Jugoslavije te Titovi simpatizeri, pravoslavci iz Srbije, formirali su se pod vodstvom Aleksandra I. Karađorđevića, kralja Jugoslavije dvadesetih godina dvadesetog stoljeća u interesne skupine velikosrpske propagande. Kako bi nam približio diskriminirajući povijesni period za Hrvate i vjernike, podijelio je svoju životnu priču protkanu mnogobrojnim spletkama i lažnim optužbama ondašnjeg režima.

Kapetanu sam, ispred 105 vojnika i šest kapetana, odgovorio da Stepinac nije bio ratni zločinac kako je tvrdio

“U rujnu 1961. godine primio sam poziv u vojsku od JNA bez mogućnosti odgode”, rekao je Jozo Ivančić. Kaže da je, u očima komunista, on kao mladić iz popovske škole otpočetka bio na udaru provokativnih pitanja, ponižavan i manje vrijedan, no oni, naglašava, naišli na tvrd orah koji je u to vrijeme na sve imao odgovor. “Tijekom mog boravka u vojarni Knjaževac u Srbiji, stupa na snagu zapovijed o dva tjedna manevra, sve pod ratnom spremom na planini Svrljiga. Tijekom vojne obuke uslijedila je vojna vježba gađanja s nišanskim divizijama na kojima je prisustvovalo preko tisuću vojnika. Teren je bio kilometarski, a osvajanje Vraničkog vrha činilo se poput osvajanja zagrebačkog Sljemena. No, moja Knjaževačka pukovnija uspjela se izboriti do samog vrha. Za osvajanje posljednje mete nije bilo dovoljno metaka u cijeloj skupini te sam iskoristio situaciju u kojoj mi je preostalo samo dva metka. Nakon što sam pogodio metu krenuli smo u osvajački juriš čime sam donio pobjedu svojoj diviziji. Tražeći vojnika koji je srušio metu, general Banina mi je rekao da imam pravo na mjesec dana ranijeg otpusta iz vojske kao nagradu. Nakon osvajačkog pohoda krenula je službena dodjela nagrada najzaslužnijim vojnicima, njih 50-ak, no, mog imena nije bilo među prozvanima. Vojnici iz skupine su se pitali kako to da nisam nagrađen, no, odgovora nije bilo”, prisjeća se naš sugovornik.

Jozo Ivančić s kolegama u vojsci, prvi zdesna / Privatni album

“Tjedan kasnije, u ožujku 1963. godine na političkoj nastavi kapetan Čanovski održao je predavanje o zapadnjačkoj propagandi te o neprijateljima kao što su NDH i Stepinac. Kapetanu sam, ispred 105 vojnika i šest kapetana, odgovorio da Stepinac nije bio ratni zločinac kako je tvrdio. Važno je spomenuti da je na ovom kapetanovom izlaganju o Stepincu bilo prisutno tri kapetana državne bezbednosti te kapetani Delić, Gospić i Ivanovski. Javno i otvoreno sam rekao da njegovo izlaganje o Stepincu nije točno, da on nije zločinac, što je 90 % vojske podržalo aplauzom, a tri kapetana KOS-ovca protestno su napustili halu i prekinuli nastavu”, rekao je Jozo Ivančić.

Jozo Ivančić i kolege na vojnoj obuci početkom 1960-ih, Ivančić je drugi zdesna u donjem redu / Privatni album

Uhićen sam 8. svibnja, na rođendan Alojzija Stepinca

Prisjeća se kako je u svibnju 1963. godine došla odredba da uz šestero drugih vojnika treba ići na ciglanu tovariti crijep za kuhinju. “Tek što smo počeli tovariti crijep, telefonski nam javljaju da se moramo hitno vratiti u kasarnu, Spasoje Bazović mi je svjedok. Na poligonu su se vojnici natjecali u sportovima poput rukometa, nogometa, košarke i sl. Pored kuhinje su stajali kapetan Čanovski i oficiri JNA, a čim su nas ugledali, naredili su svim jedinicama zborno mjesto, što znači da se moraju složiti u jedinice i mirno čekati daljnje naredbe. Sljedeća naredba je bila da se svi skinu do struka radi pregleda zbog zarazne bolesti. Došao je kapetan sanitetske službe koji određuje vojnike za daljnje pretrage. Nakon što su mene pregledali, uputili su me na daljnju liječničku obradu, a preostale vojnike više nisu gledali. Nekolicinu vojnika i mene vozili su na kontrolu kod liječnika. Nakon dugog snimanja, doktorica mi govori da sam odličnog zdravlja i potpuno zdrav. No, nakon tog razgovora s liječnicom, izvan zgrade, kod ureda vojne policije, prilazi mi kapetan i govori kako imam nešto na plućima te da moram u bolnicu u Niš. Uskoro stiže vojna policija, 2 majora i pravnik. Uhićen sam 8. svibnja, na rođendan Alojzija Stepinca”, svjedoči Jozo Ivančić.

U montiranom procesu poput onog protiv Alojzija Stepinca, Ivančić je u Skopju osuđen radi neprijateljske propagande

U montiranom procesu poput onog protiv Alojzija Stepinca, Jozo Ivančić je u Skopju osuđen radi neprijateljske propagande prema članku 118. na zatvorsku kaznu te je tri godine proveo po zatvorima u Nišu, Skopju, Kumanovom i Idrizovom. Nakon zapisnika nisu mu tri dana dali niti jesti niti piti. U zatvoru su ga nagovarali da će ga, ako prihvati režimski svjetonazor, čekati posao u Skupštini grada Beograda te mogućnost studiranja na fakultetu po odabiru. Ivančić je odbio ponude. Major mu je odgovorio da je zaslužio metak u čelo.

1963. godine tijekom Jozinog odsluživanja kazne u Skopju, dogodio se snažan potres jačine 7,3 Richtera. Bilo je rano jutro. Ljuljalo je kao na brodu, zidovi su škripali poput slomljenog lima. Kad se smirilo, nakon otprilike minutu, udario je drugi potres iste jačine. Urušio se dio zatvora. Jozo Ivančić i kolega sakrili su se ispod deke. Ostali su neozlijeđeni. Čuo se narod u daljini kako plače. Neki zatvorenici su iskoristili priliku i uspjeli pobjeći iz zatvora. Grad je bio gotovo potpuno uništen s masovno urušenim objektima. Bilo je tisuće ozlijeđenih i stotine mrtvih.

Potres u Skopju 26. srpnja 1963. godine, Izvor: https://www.vz-pgz.hr/hr/na_danasnji_dan_26_srpnja_1963_godine/406/66

Kao politički zatvorenik, Ivančić je u zatvoru proveo tri godine

U zatvorskim danima, Ivančić je produktivno koristio svoje vrijeme. Uspio je jednog zatvorenika naučiti čitati i pisati. O vremenima u zatvoru govori kao da su bila jučer. Sjeća se da je u zatvoru upoznao gospodina koji je sa svojih 85 godina bio osuđen za špijunažu. Jozo je u zatvoru bio izabran za sobnog starješinu dvotrećinskom većinom. Vodio je organizaciju poslova, raspored čišćenja te evidenciju rada. Svakodnevno je slao izvješće upravi zatvora. Kao politički zatvorenik, Ivančić je u zatvoru proveo tri godine nakon čega se vratio u Hercegovinu. Po izlasku iz zatvora dobio je garderobu nekoliko broja veću, neprimjerenu zimskim uvjetima koju su ga čekali van zidova zatvora.

U početku njegovog života na slobodi, Jozo Ivančić je primijetio da je praćen. Uskoro odlazi u Zagreb raditi kao trgovački putnik te kasnije u Njemačku s ocem. Povremeno je navraćao u Hercegovinu. Rad je oduvijek bio na cijeni među stanovnicima Hercegovine. Škrta zemlja i skromne prilike, prisilile su mnoge stanovnike da posao potraže izvan granica, najčešće u Njemačkoj. Jozin otac Ivan, zvan Ćivko, radio je na njemačkim gradilištima. Zapadna Njemačka pružala je mogućnosti kojima istočna Europa nije mogla konkurirati. Odlično plaćene poslove, mogućnost napredovanja temeljem iskazanog truda bez političke iskaznice. Ljudi su bili slobodni iskazati svoje stavove i uvjerenja bez sankcija i prijetnji zatvorom. Slobodno tržište zapadnog svijeta nudilo je proizvode koji su u istočnom dijelu bili ograničeni ili ih nije bilo, što je ujedno bila i prilika za dodatnu zaradu.

Jozin otac Ivan, zvan Ćivko, slijeva i poslovođa s njemačkog gradilišta, fotografirao Jozo Ivančić

Anica Ivančić, rođena Krišto, supruga je Joze Ivančića. U veljači 2021. godine Jozo i Anica proslavili su zlatni pir, 50. obljetnicu braka. Aničin otac Nikica Krišto bio je također žrtva političkog progona. Komunističke vlasti pokušale su ga ubiti prilikom prodaje pšenice samo radi činjenice što je Hrvat i katolik. Preživio je, praveći se da je mrtav, no nažalost, ostao je doživotni invalid izgubivši nogu.

Jozo i Anica Ivančić na 50. obljetnicu braka/ Privatni album

Po povratku u Njemačku, liječnici u klinici za srce nisu mogli vjerovati da je Jozino srce ozdravilo samo od sebe

Završetak Domovinskog rata bio je ujedno i kraj ratnih briga vezanih uz pitanje života i smrti. U ratu je aktivno sudjelovao i Jozin najstariji sin Luka. Napokon je dočekana samostalna i neovisna Hrvatska, ostvarenje stoljetnih snova hrvatskog naroda.

1998. Jozo Ivančić posebno će pamtiti. Doktori u Njemačkoj prilikom jednog pregleda utvrdili su da će njegovom slabom srcu biti potreban pacemaker. Oslabljen i nemoćan, sa suprugom Anicom odlazi na grob Alojzija Stepinca u zagrebačkoj Katedrali moliti za ozdravljenje. Pred ulazom u Katedralu, tijekom molitve u sebi, Ivančić je osjetio val topline u srcu te nagli povratak snage u tijelu. Osjećao se bolje. Rekao je supruzi Anici kako misli da je ozdravio. Na grobu Alojzija Stepinca zahvaljuje svom prijatelju za momentalno uslišanu molbu. Alojzije nije zaboravio golemu žrtvu koju je Jozo podnio braneći njegovo dostojanstvo. Po povratku u Njemačku, liječnici u klinici za srce nisu mogli vjerovati da je Jozino srce ozdravilo “samo od sebe”. Ispitivali su Ivančića u kojoj se klinici liječio u međuvremenu. Ivančić je ponavljao da je srce ozdravilo samo uz Božju pomoć.

Čudo Blaženog Alojzija Stepinca dotaklo je srce Joze Ivančića i izliječilo ga. Dobio je novu priliku za život te mnogo blagoslova koji su uslijedili nakon toga. Sa suprugom Anicom je u braku 51 godinu te imaju četvero djece (Luka, Ružica, Ivan i Nikica) i osmero unučadi (Kristijan, Antonela, Mario, Filip, Karmela, Marko, Danijel i Gabrijel). Žive sretnim i ispunjenim životima blagoslovljeni milostima kojima ih je Nebo nagradilo te svjedočeći vjeru na način koji svakom katoliku može služiti kao primjer i inspiracija.