Evanđelje

Evanđelja nas često izvještavaju o velikim mnoštvima ljudi koja su slijedila Isusa kamo god je pošao (vidi Mt 5,1; Mk 1,45; Iv 6,10). Praćenje javne osobe s velikim brojem ljudi uvijek poistovjećujemo s uspjehom, piše Gayle Somers s portala Catholic Exchange.  Ako se veličina njegove gomile počne smanjivati, počinje se smanjivati ​​i njegov značaj. Zato, dok čitamo izvještaj svetog Luke o Isusovoj reakciji na mnoštvo koje ga je slijedilo u ovoj zgodi, mogli bismo biti iznenađeni: „Dođe li tko k meni, a da ne mrzi svoga oca i majku, ženu i djecu… pa čak i svoj vlastit života, ne može biti moj učenik.” Dobro. Čini se da bi takve izjave sigurno počele smanjivati ​​Njegovu publiku. Ipak, Isus nastavlja: “Tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik.” Židovi koji su slušali Isusa poznavali su križ kao mučno sredstvo koje su Rimljani koristili za pogubljenje zločinaca. Zašto je Isus ovako govorio ljudima koji su ga željeli slijediti?

Gospodine Isuse, iskreno moram priznati da često želim da mi olakšaš, a ne otežaš život. Trebam ovaj podsjetnik.

Ako se prisjetimo koliko je često Isus upozoravao ljude koje je izliječio da nikome ne govore o tome, mogli bismo bolje razumjeti njegov pomalo oštar poticaj mnoštvu. On, naravno, ne potiče svoje sljedbenike da “mrze” svoje obitelji već koristi semitsku hiperbolu kako bi pozvao one koji žele biti Njegovi učenici da imaju nepodijeljenu ljubav prema Njemu. Čak ni obiteljska ljubav ne može ometati primarnu dužnost učeništva. Isusovo korištenje križa kao metafore za cijenu nasljedovanja Njega jednostavno iznosi činjenicu života u Božjem kraljevstvu – to zahtijeva smrt za sebe, smrt za svijet, smrt za đavolsko zavođenje. Samo silaskom u smrt može postojati novi život u Kristu i kraljevstvu koje On donosi. Isus jasno daje do znanja da ga je teško slijediti. Mnoštvo prisutnih vjerojatno se nadalo da će vidjeti spektakl – čudesno iscjeljenje, egzorcizam, umnažanje kruhova i ribe, itd. Morali su znati da biti Njegov sljedbenik od njih zahtijeva puno više od znatiželje ili uzbuđenja ili nade za fizičko ozdravljenje. Isus objašnjava zašto.

Koristeći primjere koje bi mnoštvo razumjelo, Isus ističe da svatko tko započne ozbiljan posao (izgradnja kule, odlazak u bitku) mora sjesti kako bi “izračunao cijenu”, kako ne bi pretrpio poniženje koje dolazi zato što nema “sredstva da taj projekt i završi.” Učeništvo ne može biti polovično i slučajno. Biti Njegov sljedbenik znači odricanje. Ljudi koji su se okupili oko Njega trebali su to znati. On se nije pojavio u toku ljudske povijesti samo da bi činio čuda. Razlog zašto je činio čuda bio je isti razlog zašto ih je činio Mojsije. Bog je omogućio Mojsiju da čini čuda da bi Izraelci vjerovali i slijedili ga iz ropstva kući u Obećanu zemlju. Isus je činio čuda kako bi dokazao Židovima da bi ga trebali prepoznati kao Novog Mojsija, Mesiju, i slijediti ga iz ropstva grijehu i smrti u novi život Božjeg kraljevstva. Izraelci iz Mojsijeva vremena morali su napustiti svoje posjede i pobjeći iz Egipta kući. Isusovi sljedbenici trebaju napustiti privrženost ovom svijetu i ljubav prema sebi kako bi pobjegli u svoj pravi dom s Njim. (Lk 14,25-33)

Mislimo li da je ovaj poticaj umanjio mnoštvo tog dana? Jesu li ljudi mrmljali dok su odlazili: “Ovo nije ono što sam očekivao”? Želimo li i mi to ponekad promrmljati?