Danica Širola koju često nazivamo miomirisom Božje ljubavi objavljivala je pjesme u Glasniku Presvetoga Srca Isusova te u drugim časopisima. Njezina je duhovna poezija najvećim dijelom posvećena Isusu i Mariji. U povodu 96. obljetnice smrti ove djevojke sveta života koju nazivamo i hrvatskom Malom Terezijom donosimo njezinu neobjavljenu poeziju koju možete pronaći na portalu Put k suncu blaženoga Ivana Merza gdje se, također nalaze Daničina autobiografija, dnevnik te njezine objavljene pjesme.

U godini obilježavanja 95. obljetnice smrti Božje ugodnice Danice Širola, 15. listopada, na blagdan velike crkvene naučiteljice sv. Terezije Avilske, postavljena je nadgrobna spomen-ploča na grobu obitelji Širola na zagrebačkom Mirogoju, gdje je Danica Širola pokopana. Nakon proslave 95. obljetnice smrti u zagrebačkoj Bazilici Presvetog Srca Isusova prinesene su pronađene relikvije Danice Širola kao i najnovija knjiga, sveobuhvatna ostavština spomenute Božje ugodnice pod naslovom „Autobiografija, dnevnik, korespondencija i pjesme Danice Širola“.

Danica Širola, ime je, nadajmo se jednom, buduće hrvatske blaženice koja u mnogome može biti svijetli primjer sljedbe posebno mladima danas, ali i svima ostalima koji žele napredovati u duhovnosti.

Zora i Danica Širola na primanju sakramenta Prve Pričesti, 1908. godine / Foto: putksuncu.hr

PLOVILA JE TIHO LAĐA

Plovila je tio[1] mirna lađa jednog žića
Plovila je tio mirno
Plovila je puna vjere u Isusa Krista.
Motrila je svijet i pako a s njima i zloba.
Motrila je, a u dahu miso mu je ista.
Slomit brod što sretno plovi u naručaj Krista.
I u času jednom podali si ruke.
Tu u slozi ovo djelo svršit će bez muke.

Podigne se vihor ljuti
Razbjesni se more
A lađicu malu baca bijesno gore dolje
I o hrid je jednu baci
Strašni mora vali.
I o hridi razbija se žića brodić mali.
Ali duša joj ne klone – ta puna je vjere
Zna ljubavi Isusovoj nikad neme mjere
Pa se puna hvata nade.

Za slomljenu gredu broda
Al o brod je opet jednu strašinu baci voda.
Tuj kamena čvrstog križ je
Za nj se ona čvrsta jer joj vjera
Spas joj neba plata.
Neka bjesni svijet i pako
Naudit nam neće jako
A kog živa vjera stoji
Zar oluje pakla kleta
Il vihora ovog svijeta
Da se boji?
Ta mi znamo
Tko se čvrsto vjere hvata
Siguran je – jer mu život
U vječnosti neba j’ je plata.
9. VII. 1921.[2]

+ + +

Bože moj – sve moje!

SRCE ISUSOVO!

Dođi bliže, dođi, Srce moje gledi
Ono tebe ljubi i sve ljude voli
I kad su u sreći u tuzi il’ bijedi.
Bliže dođi bliže!

Evo me Isuse!
Ja dolazim Tebi rado odzivam se
Tek me nešto plaši čudno tajnovito
Zašto Ti je Srce trnjem obavito?

Moje Srce? –Ono ljubav svima daje
Al’ ih mnogo ima, koji i ne haje
Za tu ljubav moju
Da – mnogo ih ima, koji osjećaju
Mnogi dobro znadu koliko ih volim
Znam da za ljubav samo ljubav tražim
Dajuć Srce svoje srce njeno tražim.

Za ljubav moju što mi uzvraćaju?
Nehaj, mlakost – ne i to im dosta nije
Prezir, prezir nijemo u srcu se snije
Kad ih ljubav moja nježno milo zove
Posmjehom prezira na nju se osove
Kad me gdjegod vide ili zborit čuju
Ne slušaju ili zlorado me psuju

Pa vređaju Boga jer slušaju zloga
I čine zla mnoga jerbo sijede zloga
I turaju tako duše si u pako
One, duše što ih ja ljubim toliko
Duše ja za koje svoj sam život dao
Za koje sam s neba na zelju sišao.

Svaki prezir onaj trn je jedan mali
A mnogo ih ima – svi se poredali
Kao vijenac kaki oko srca moga
A ona zla djela, trnje veće to je
Što prodire oštro u to srce moje
Al najveći trn je – najviše što boli
Kad propadne duša Srce što je voli
Duša koja nije ljubav moju htjela
Duša, koja ljubav moju prezrela.
tako savio se vijenac je od trnja
Oštrog vijenac trnja
Što u Srce moje prodire duboko
Al’ me trnje ovo mnogo manje boli
Kada nađem srce ipak što me voli
Koje ljubav svoju za ljubav mi vraća
Koje kad ga zovem rado se odziva
Svoje molbe, želje koje mi otkriva.
Dođi i ti bliže srce moje gledi
Ono tebe ljubi i sve ljude voli
I kad si u sreći u tuzi il’ bijedi

Ti me milo zoveš, evo me Isuse
Ja dolazim Tebi rado odzivam se
Te – da reci zašto iz Srca se Tvoga
Diže onaj oganj žara plamenoga?

Moje Srce? – U njem ljubav žarom gori
Ljubav što u plamen razbukti se vrući.
Ljubav – silna ljubav moje Srce puni
Pa jer mjesta dosta nij’ sred Srca moga
Prodire ko oganja žara plamenoga.
Prodire ko oganj da ubaci iskre
U srca hladna i u srca mlaka
Pa da ih upali
Žar ove ljubavi
Pa da onda gori onaj prije s tije
Dok u plamen vrući ljubav se razvije
A ljubav će ova srce da pozlati
Koje hoće meni da ljubav uzvrati.
Zato plamen gori da srca raspali
Da mi srca vrate malu ljubav svoju
Za veliku silnu žarku ljubav moju.

I u tvoje srce ja ubacih iskru
Pa sad plamen gori ljubavi u njemu
Dođi bliže k meni daj mi ljubav ovu
Što si mi je dala dok još bila mala!

Evo Ti Isuse, sve ljubavi moje
Uzmi srece cijelo sakrij ga u svoje
Al’ mi i to reci kako, zašto eno
Tvoje Srce sveto ranom otvoreno?

Moje Srce? – Ono otvoreno svima
Poput potočića bistrah iz njih teče
Milosrđe – ljubav – sve milosti sreće
Za svakoga nešto u mom Srcu ima
Za svakoga, koji tek hoće da prima
Moje Srce, ono otvoreno svima.
Otvoreno iz njeg ljubab jer izvire
Otvoreno bijedni u nj da se zaklone.
U njemu da traže utjehu žalosni
U njemu da traže jakosti slabašni
U nj da se zaklone od svijeta prognani
U nj da se zaklone od svih ostavljeni
U njemu za svakoga dosta mjesta ima
Moje Srce – ono otvoreno svima.
Al ih mnogo ima, kojih pogled siže
Tek da so Srca rane – al ne dublje niže
Ah, da zirnut hoće u Srca duboko
Ovdje bi čega još ne vidje oko.
Pa da se duboko u njeg zagledaju
Znali tad bi mnogo čega još ne znaju.
Dođi i ti bliže – u Srce mi gledi
koje tebe ljubi i sve ljude voli
I kad su u sreći u tuzi il’ bijedi.

Ti me milo zoveš, evo me Isuse
Tvome glasu uvijek rado odzivam se
Evo srca moga sve ljubavi moje
sakrij ga duboko u to Srce Tvoje
tu u Srcu Tvomu spremno nek ostane
Dok mi u vječnosti nova zora svane.
24. VII. 1921.[3]

+ + +

MOJ ISUSE, TEBI HRLIM!

Kad u srcu radost kaka
Moj Isuse Tebi hrlim
Pa je Tebi prikazujem
Moj Isuse.

Kad u srcu bol il’ tuga
Moj Isuse – k Tebi krećem
Bol Ti tuge prikazujem
Moj Isuse.

Teškoće kad nasrnu
Moj Isuse – ja dolazim
Ti mi onda jakost daješ
Moj Isuse.

A drugima sve ja krijem
Taj svijet, znam, me taj ne shvaća
Samo Tebi, sve ja kažem
Moj Isuse!

+++

ISUSE JA TE LJUBIM

Daj podigni (…)budem
Srce oka moga
U nj da uvuć se ne mogu
Svijeta sijenke toga.

Tebe samo srce žudi
Tek je volja Tvoja
Još u svijetu da se bori
Slaba duša moja.

Al je Tebi dobro znana
Slabost duše moje
da ustrajat njoj je teško
Bez pomoći Tvoje.

Znaš i srce da bi mogla
Svladat sila zloga
ako li ga ne zakrili
Bedem Srca Tvoga.

Zato molim zaposjedni
Cijelo srce moje
Daj da srce moje ovo
Uvijek bude Tvoje.

Daj podigni oko srca
Bedem čvsti jaki
Da razbije o nj se pakla
Svijeta trzaj svaki.

A Ti kraljuj u mom srcu
do zadnje ga mi časa
Dušu vodi do sretnoga
U vječnosti spasa.

+ + +

ISUSE – BOŽE MOJ!

Kuda li se viješ dušo?
Što te k nebu diže gori
Tko ti dade krila laka
Da se dižeš put blaka
Gdje su neba vječnog dvori?

Tko od zemnih kida doli
da ne gledaš svijeta toga
U nebesa tko te diže
Do prijestolja dobrog Boga?

Znam već – času malo prije
U srce je došo oje
Sam Spasitelj, Isus dragi
Pun dobrote, milja blagi
Ljubavi mi dajuć svoje.

On je s neba dolje sišo
Da u srce uđe moje
Sišo, al se opet vraća gore
U nebeske vraća dvore
do prijestolja slave svoje.

S njim se srce Bogu vije
I duša se diže gore
Sa Isusom slavi Boga
Predobroga Oca svoga
Svako s njini u neba dvore.

Svakog dana Isus dušu
Do prijestolja Božjeg diže
Kad u srce dođe moje
Pun ljubavi vruće svoje
Vodi dušu Bogu bliže.
18. VIII. 1921.[4]

+ + +

AMDG[5]
8. IX. 1923.

MOJ ISUSE

Ah, tko mi srca šapat može stia,
Što bi čuo? Je li uzdah nebu što se vije?
Il molitvu, što rječcu sve za rječcom niže
I ko dašak cjetka skromna mom Isusu siže.
Ili riječi živog plama u srcu što gori
Ili – ili što mi dušu neizmjerno mori.

Moj Isuse — jelde, jelde, razabrat se ne da
Što Ti srce nije stija, stija pripovijeda
Jer tu misli sve se vrzu – jedna drugu diže
Svaka od njih želi samo Tebi da je bliže
Lete misli – srce sve ih brzo kaže Tebi
I sve pazi da mi koja umaknula ne bi
A Ti slušaš i Ti znadeš, što Ti zborim stija
Šapat srca moga Tebi nikad ne dodije
Moj Isuse!

+++

AMDG!

Hoću, Bože moj, hoću
Da ljubavi pravom  ljubim Tebe
Da ljubavi vrućom, žarkom, gorućom
Da ljubavi velikom ja ljubim Tebe
Hoću…

Ja hoću – tek srce slabo  je moje.
Što samo može – moj Bože?
O, svrni k njemu Ti oči svoje
Gledaj, ko cvijet je na grani zelenoj
Lijep, kao da osu na nj biserom

Ti milosti svoje.
A cvjetić trepti, dršće i miri
I zanos ga sveti diže visoko
Gore, odakle rosa pada
Gore gdje sunce sije.

Ustrepti i kad ga miluje lahor
Blizine Tvoje…
Taj cvjetić mali – to srce je moje.
Al trepti i onda kad vjetrić ga dirne
Cvijeta što glase nosi

I take od bola što ječe
I take, što zamamno zveče.
Ah, zašto trepti i onda
Kad vjetrić svijeta ga dira
Zašto i onda trepti sred hrvoje
Taj cvjetić mali – to srce moje?
Topolšica, 7. XII. 1924.

+ + +

AMDG!

BOŽE MOJ – SVE MOJE!

Dan je danas od sedam žalost
Dan je danas od bolova Majke
A ja njojzi pjevat moram
Ne blove – nego slavu
Ne o trnju, već od zvijezda
Kruni što joj resi glavu
Pjevat, kako nju u nebu slave

Kraljevski joj kako resi prijesto
Kako časno uz Isusa mjesto
Kroz vjekove njojzi spremno stoji
Pjevat mi je o Kraljici neba
O Kraljici – al’ o Majci našoj
Majci, koja u veljoj si slavi
Neće da nas djecu zaboravi.

Kako ću joj, Bože, zapjevati?
Kako? Kako? sve mi duša vapi
Pjevat ne znam bez pomoći Tvoje
Zato molim, Ti pomozi meni
U pero mi kazuj, ravnaj njime
Ja u Tvoje sad počimam ime
Bože?[6]
18. III. 1924.

+ + +

SLAVA NAŠE MAJKE KRALJICE

Trublje trube, harfe nježno zvone
Uz nju pjesme glasovi romone
Melodije one himne svete
Što anđela zapjevale čete.
Ko srebrenih zvona meki glasi
Kao morski na suncu talasi
Kao dašak mirisava cvijeća
I ko šapat lišća sa drveća
Ko zujanje malih marnih pčela
Ko ključanje bistrog gorskog vrela
Sve u pjesmu jednu kad se slije
Pjesmu, kojoj ljepše nikad nije.

Iznajprije polagano – stija
Pa sve jače ta se pjesma vije
Neizmjerne neba kroz prostore
Sad se himne ove glasi ore
Pjesma to je nebeskoj Kraljici.

A ona?
Ta moćna neba Kraljica
Ljepša još od kapi biser-rose
Što na ruže zablista se lati
S jutra, kad je žarko sunce zlati
Ljepša i od rujne divne zore
Na istoku koja još za rana
Rujna krasna sviće svakog dana.
Praćena je četama anđela…
Prosiplju joj cvijetke mirisave
Od ružica – i ljubice plave
I sićušne vlati od kovilja
I mirisne cvjetiće od smilja
I ljiljane mirisave bijele
I rumenih ruža kite bijele
A tamjana kadom opet drugi
Anđelčića prati niz je dugi
A za njima redaju se čete
Što pjevaju himne one svete
Anđeoski to su neba kori
Ali uz njih i svetaca zbori
Patrijarsi i svi sveti oci
Apostoli sveti i proroci
I za Krista svete mučenice
I djevice i ispovjednici
I svi sveti s anđelima poju
Skladno svetu onu himnu svoju
A zanos ih sveti neki prati
Pa srdaca tu im pjesmu zlati
Veličajna, blaga je i mila
Pjesma ova nebeskoj Kraljici.

Tad na jednom zašutiše – stija
Tek još zadnji glas se pjesme vija
Neizmjerne neba kroz prostore
Još se samo jeke glasi ore.

I ko munja kad ljesnu s visina
Sav u sjaju lik Božanskog Sina
Do Kraljice neba eto kroči
Njojzi svoje podigao oči
U nju gleda i ruku joj pruža
I do nogu prospe kitu ruža
Pa je vodi do prijestolja tamo
Za nju što je pripravljeno samo.

Ona smješeć sve za njime glede
Na prijestolje do svog Sina sjede
Božja mati – sva milosti puna
Nad glavom joj od zvijezda je kruna
Baš najljepših dvanaest zvijezda eto
Okruni joj čelo ono sveto
I plašt satkan od sunčanih zraka
I od bijelih mjesečevih traka
Zvjezdicama malim protkan – stija
Uz nju tako lijepo se privija.

U nju sve su oči upravljene
U nju, u nju sve gledaju zjene
I Sin božji krene usta svoja
Glasno, jasno šane: “Majko moja.“

A Marija smješeći se Sinu
Pogled oka krenu u daljinu
I lako mu ruku svetu prime
Želeć nješto govoriti s njime.
„Gledaj“, šane pogled oka vini
Onoj tamo od suza dolini
Tamo gledaj na zemlji – na svijetu
Moju dragu sakupljenu djecu
Skupiše se, gle, mnogo ih ima
O, smiluj se, de pomozi njima
Milost Tvoja nek ih budne pazi
Jelde, pratit će ih milost Tvoja
Ta ono su draga djeca moja.

Slušam Bože, Il me uho vara
Il’ mi mašta krivu sliku stvara
Ne – ne vara, vidim dobro eto
Na nebesih ono slavlje sveto
I duša mi cijela trepti stije
I srce mi tako živo bije
I radost ja osjećam sad pravu
I ponos mi sveti diže glavu
Sretna i ja sam iz čete ove
Što je Majka Božja svojom zove
Marije sam i ja dijete drago
Ah, to moje najveće je blago.

Radujte se sa mnom svi vi tude
Radost naša sveta neka bude
Nek radosne naše pjesme ore
Nek se viju u nebesa gore
I nek svijetu širom dadu znati
Kraljica da neba naša j’ mati
Marija da majka nas je sviju
Njojzi samo da nam srca biju
Mariji
Bogu hvala!

+++

SEKI [7]

Cvate cvijeće na obali srebropjene Save
Al  sve nešto nježno tužno poniknulo glave.

I sve cvijetak cvijetku zbori strašne zbilje priču
Srebropjenu što im vali Save nijem viču.

Zbore vali Save mali, slušam i ja ovo
Hoću l’ jednoć, hoću l’ možda čuti nešto novo-

Al je priča uvijek ista, zbore što je vali
Priča j’ ista što šapuću i cvjetići mali.

Zaljuljasmo u san vječni Zorke dušu tvoju
bog jer srce njeno htio uz prijestolje svoje.

Bog je htio čisto srce, srce ovog cvijeta
Ubrao ga, nedajuć ga zloći ovog svijeta.

Bog je dušu njenu uzo u kraljesvo svoje
Zaljuljasmo u san vječni Zorke dušu tvoje.

Srebropjena žuboreći dalje teče sava
A pod humkom zemlje crne moja Zorka spava.

O gospode, vrata raja vječnog joj otvori
Pokoj vječni, svjetlost vječnu daruj Zori.[8]

+ + +

+!
Draga djeco, da Vam pišem pismo
kad već tako dugo skupa nismo.
Da napišem svakoj riječi malo
Jer mnogo mi niti ne bi stalo
Prvoj Zlati.

Oj, ti seko moja
Što mi rade  ono pluća Tvoja?
Jel’ još kašlješ? Jel’ te štogod bode?
Temperatura grdna je li ode?
Čuvaj zdravlje, jer ga cijenit dosta
Tek zna onaj, koji bolan osta.
Dragoj Ruži.
Draga moja seko,
Što Ti ono na odlasku rekoh
Da ću smokve poslat doma Tebi
Al mi to se isplatilo ne bi
Jer Ti treba, draga seko znati
Kupiti pa onda poštom slati
Sad, kad nije vrijeme od smokava
Bila bi to ludorija prava
Al mi zato Ti ne budi tužna
Jer ja Tebi neću ostat dužna.
A sad Miri
Dijete naše malo
Što bi Tebi najmilije bilo
Što Ti da donese Tvoja seka
Kad se vrati kući iz daleka?
Bil’ iz šeher- Sarajeva malo
Turskog meda Tebi jesti dalo.
Il’ još štogod, a Ti brzo javi
Da još dođe pismo u čas pravi.
Malo Jelki
Kako je u školi?
Jel’ štogod još odonda boli?
Jesil’ zdrava? Učiš li u noći
Ej, čekaj se, ja ću skoro doći
Pitat onda ja ću stvari mngo
Pripravi se samo, bit će strogo.

I za Božu i Danicu osta
Na papiru ovom mjesta dosta
Ej, curice, dobre moje, mile
Jesul’ drage taškice Vam bile
Al ja nešto ja ću donjet sama
Kad se vratim o Uskrsu k Vama.

Djeco draga, svakom riječi malo
Na papir je evo tude palo
Ostajte mi zdravo, sretni bil
Dok se vratim kući, moji mili!
Danica
Ercegnovi,  2. IV. 1924.

+ + +

AMDG!

SEKI ZORKI[9]

Mišljah Zorko, doći ću Ti
Boljeticu kad prebolim
Iz daleka kad se kući vratim
Još u rane pramaljeća dane
Da savijem mirisnu kiticu
Od cvjetića i od molitvica
Da uresim raku Tvoju grobnu.

Grobnom humku usred zelenila
Gdjeno spava moja seka mila
Kročila sam uvijek s tija
Kad mi duša od radosti sjala
Ili na nju tuga kad bi pala
Tu sa Zorkom ja sam čavrljala
I smiješila se i plakala
I molitve prebirala.

Sad daleko od Tvoga sam groba
A već prošla ledena je zima
Pramaljeća već su dani tude
Već se svuda i cvjetići bude.

Tek još malo pričekaj me Zorko,
Doći ću Ti – zaista ću doći
Kad procvate prva zelen-grana
Miris – cvijetom bijela jorgovana.
Topolšica, 27. IV. 1925.

+ + +

AMDG!

KADA ZORA NA ISTOKU SVANE

Kad već zora na istoku svane
Još u svježe sate rane
Stija – stija
I nečujno
I lagano
Gustih krošnja kroz zelene grane
Provlači se – probija se
Sve dok mi na krevet pane
Sjajni pramen sunčanijeh zraka.

Gdje je pao – tu se nasmijao
A zlatne se poigraju zrake
I svijetle su
I sjajne su
I tople su
Igraju se – i sve jače
K meni bliže se privlače
Dok na ruku mi ne pane
S njima i ja da se igram malo.

I veselo igramo se
One sa mnom i ja s njima
Šapuću mi
Čavrljaju
I pričaju
Što vidjele prošloga su dana
Bijela cvijeta širom sa svih strana
Što vidjele sred moga su doma
Ah, daleko, ah daleko tamo

Tek još malo i otić će opet
Otkud pogled u daljine stiže
Dragaju me
Miluju me
Ja ih molim
Nek pozdrave žarke mi ponesu
Svuda, svuda moji mili gdje su
Kad će sunce i njih milovati
Da pozdravi to su moji – hoće l’ znati?
Topolšica, 7. V. 1925.

[1] Tio – Tiho

[2] Ova je pjesma vjerojatno napisana u Krašiću jer je ondje djelovala kao učiteljica

[3] Budući da je ova pjesma napisana u istoj bilježnici, zaključujemo da je napisana u Krašiću

[4] Budući da je ovu pjesmu pisala za vrijeme školskih praznika

pretpostavljamo da ju je napisala u Zagrebu

[5] Inicijali znače: Ad maiorem Dei gloriam – Sve na veću slavu Božju

[6] Nema mjesta pisanja

[7] Seki Zorki koja se prilikom kupanja utopila u Savi. Bila je maturantica i imala je namjeru studirati kemiju

[8] Zora Širola, Daničina sestra, utopila se 3. 8. 1920. za vrijeme kupanja u Savi kod Podsuseda

[9] Seki Zorki koja se utopila u Savi za vrijeme kupanja