Nemojmo stalno biti zabrinuti: „Joj bojim se iskušenja, bojim se napasti, bojim se ovoga ili onoga i sl.“ Ključna je stvar preispitati svoj život. Ispit savjesti je tu jako bitan. Kada smo svjesni svojih blagoslova, svojih nedostataka onda se sve gleda drugačijim očima.
Župnik Remeta o. Antonio Mario Čirko na svojim društvenim mrežama objavio je promišljanje o zabrinutosti. U nastavku pročitajte u cijelosti njegovo promišljanje.
Kada sam saznao da ću postati župnik, moram priznati da sam bio u jednom stresu i zabrinutosti kako ću ja sve to moći voditi, a još tako veliku župnu zajednicu. Tadašnji župnik o. Anto Knežević me je ohrabrio i rekao da ne budem zabrinut jer Bog daje snage i sposobnosti. Uistinu, tada sam se posramio kako sam tako brzo zaboravio na Božju milost koja nas uvijek vodi kroz naše živote. Vjerujem da ste i vi u nekim razdobljima znali osjećati zabrinutost. Npr. zabrinutost da li ću uspjeti napraviti planirano, da li ću položiti ispit, da li ću dobiti posao ili, ne daj Bože, zabrinutost da se ne izgubi posao, zabrinutost oko zdravlja… Kada to nastupi osjeti se neka nemoć, neka rezignacija, pa čak malo voljnost, a negdje i depresija. S druge strane, kao što sam spomenuo, tada se dogodi nešto interesantno: odjednom kao da se zaboravi naš kršćanski identitet i naš odnos s Bogom.
Zabrinutost ne vodi nikuda. Nema razloga za zabrinutost – Bog o svemu vodi računa. To mora biti stav svakog kršćanina. U Svetom Pismu piše: „Nemojte dakle zabrinuto govoriti: ‘Što ćemo jesti?’ ili: ‘Što ćemo piti?’ ili: ‘U što ćemo se obući?’ Ta sve to pogani ištu. Zna Otac vaš nebeski da vam je sve to potrebno. Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati“ (Matej 6,31-33).
Bog pomaže onima koji mu se predaju svim srcem ili se barem trude tako to učiniti.
Uvijek je dobro gledati vlastiti život. U poniznosti srce itekako možemo prepoznati Božju pomoć i blizinu u raznim situacijama i zgodama. Ono što je važno da se prepuste sve naše brige Gospodinu. U Svetom Pismu piše: „Svu svoju brigu povjerite njemu jer on se brine za vas“ (1Pt 5,7). To nisu samo prazne riječi… Papa Franjo će jednom prilikom reći da onaj koji brine o tome što će se dogoditi – siječe svoj odnos s budućnošću – pitajući se ‘što li će to biti?’ i za njega budućnost postaje nesigurnom, ne usmjerava ga prema nikakvom obećanju. On ostaje zbunjen, ostaje sam.
Iako znamo toliko duhovnih i lijepih stvari, znamo mnoge lijepe misli čak i napamet, često puta općenito gledajući nismo svjesni Božje snage. Onda sami pokušavamo sve svojim snagama činiti. Tada postajemo kao slijepci. Važno je imati povjerenje. Predanje čini čuda. Bog je vjeran svojim obećanjima da nas neće napustiti kao i majka koja svoje dijete koje neće napustiti tj. zaboraviti, ali i ako zaboravi svoje dijete Bog to neće učiniti (usp. Iz 49,15). No ne smijemo se zato ponašati kao bezvjerci i stalno kukati, nego znati reći Bog je naša snaga i naše utočište. Bog pomaže onima koji mu se predaju svim srcem ili se barem trude tako to učiniti.
Budemo zabrinuti jer osjećamo da nas je grijeh opio, da smo smušeni i molitva i Bog su nekako daleko.
Potom, može biti da smo zabrinuti jer otkrivamo da su nam obveze preteške, da ne možemo to više nositi. Sigurno je da je problem kada netko mora raditi i ispunjavati mnoge povjerene obveze. No nekada i jedna dužnost može opteretiti čovjeka. Jedan čovjek bio je opterećen svojim poslom jer je tamo nailazio na mnoga nerazumijevanja i podmetanja. Upao je u veliko samosažaljenje. No jednom je slušao jednu duhovnu obnovu gdje je čuo slijedeće riječi: „Mi se nekada brinemo previše, umjesto da se trudimo najbolje raditi što se može. A sve ostalo potpada pod Boga.“ To su mu bile osloboditeljske riječi. Naučio je blagoslivljati svoje pretpostavljene, svoje kolege i stranke, nastojao je ne opterećivati se ogovaranjima i svime ostalome.
Nekada zabrinutost, nespokoj znade biti prisutan zbog nekoga grijeha. Znamo da grijeh koči naš odnos s Bogom. Budemo zabrinuti jer osjećamo da nas je grijeh opio, da smo smušeni i molitva i Bog su nekako daleko. Napast je uvijek da se povučemo i predamo. Tada se postaje slijep na Božje milosrđe i ne vidi se nigdje izlaz, a ono u Svetom Pismu čitamo: „Priznat ću Gospodinu prijestup svoj, i ti si mi krivnju grijeha oprostio“ (usp. Ps 32,5). Sjetimo se iskustva tolikih ljudi i tolikih svetaca. Umjesto da nam život bude uništen jer ne vidimo izlaza, otvorimo oči vjere.
Kada smo svjesni svojih blagoslova, svojih nedostataka onda se sve gleda drugačijim očima.
Nemojmo stalno biti zabrinuti: „Joj bojim se iskušenja, bojim se napasti, bojim se ovoga ili onoga i sl.“ Ključna je stvar preispitati svoj život. Ispit savjesti je tu jako bitan. Kada smo svjesni svojih blagoslova, svojih nedostataka onda se sve gleda drugačijim očima. Tako i jedan svećenik koji je bio jako nagao. Znao je prije reagirati negoli je saslušao drugoga. Jednom je povrijedio jednu ženu koja je imala težak obiteljski problem. Nestrpljiv je bio prema njoj prekinuo ju je i dao neki klasičan duhovni savjet kad se želiš nekoga riješiti: „Stavite sve u Božje ruke!“ Žena je ostala pogođena i napisala mu je pismo da se Isus ne bi nikada tako ponašao, nego bi strpljivo slušao. Potom je napisala da umjesto što joj je rekao klasičnu frazu, puno bi joj više značilo da je rekao da zajedno izmole jednu kratku molitvu za njihovu obitelj. Svećenika je pogodilo njezino pismo. Prvo je reagirao ponos, ali poslije nije imao mira, te je zamolio oproštenje od te žene. Tek onda kada je on prihvatio sebe i priznao svoj nedostatak, tek onda se počeo mijenjati i biti blagoslov za druge.
Dakle, trudimo se najbolje činiti ono što nam je povjereno i Bog će nam dati snage i milosti. Npr. ako si roditelj, ma Bog će ti dati snage da sve izađe na dobro u odgoju. Ima u knjizi Sudaca ona rečenica: „Idi s tom snagom u sebi…. Ne šaljem li te ja?“ (Suci 6,14) Ako s vjerom priznajemo Božje postojanje, vjerujmo onda i ovo da je njegova svesilna snaga naš pouzdan prijatelj. Ostavimo po strani zabrinutost.