Fra Marin Karačić pokušao je odgovoriti na pitanje o smislu patnje na način koji svi mogu razumjeti, a njegov odgovor koji se nalazi na YouTube kanalu Zakkhaios prenosimo u cijelosti.

Kršćanstvo gleda na patnju tako da je patnja sastavni dio čovjekova života. Bog nije uzrok zla, ali ga dopušta jer stvara slobodna čovjeka. Uzrok zla je čovjekova zloupotreba slobode. Grijehom čovjek izobličuje svoj odnos prema Bogu, čovjeku, prirodi i samome sebi. Grijehom uzrokuje patnju pojedinca i patnju cijele ljudske zajednice.

Bog na svijet šalje svog sina Isusa koji osmišljava ljudski život preuzimajući na sebe patnju na križu. I patnja dobiva svoj puni smisao tek u njegovu uskrsnuću čime je dan zadnji smisao ljudskoj patnji koja sama po sebi nema smisla. Nema nikoga tko nije trpio zbog nečega ili nekoga te smo svi na neki način bili patnici. Mnogo je ljudi oko nas i u svijetu koji još uvijek pate.

Često čujemo da su bol i patnja kazna za neki grijeh, ali oni to ne moraju biti. Kada apostoli pitaju Isusa “Zbog čega je onaj mladić bolestan? Zbog grijeha njegovog ili zbog grijeha njegovih roditelja?” Isus im na to  odgovara: “Niti zbog grijeha njegovih niti zbog grijeha roditelja nego da se proslavi Božje ime u njemu!” Bog je uistinu sposoban preko patnje napraviti nešto veličanstveno.

Možemo se zapitati je li nam to Bog dao ili mi sami sebi od tih stvari pravimo male bogove?

Moramo biti svjesni svojih odluka i posljedica. Često Boga poistovjetimo sa sobom onako kako mi razmišljamo i često se ne trudimo prihvatiti Božju volju u svome životu nego pokušavamo Boga staviti u svoje granice. Natovarimo sebi mnogo toga i trčimo za tim. Ako uspijemo, nagradimo se, plješćemo i zadovoljni smo, a ako ne uspijemo onda smo tužni. Možemo se zapitati je li nam to Bog dao ili mi sami sebi od tih stvari pravimo male bogove?

Kaže papa Ivan Pavao II. da smisao tajne patnje čovjek može prodrijeti onoliko koliko je sposoban shvatiti dubinu Božje ljubavi. Krist sam pati da bi pobijedio patnju i sam umire da bi pobijedio smrt, a spremnost na ljubav, spremnost je na patnju. Patnja je uvijek na neki način povezana s ljubavlju. Znamo i sami kako nam nije teško trpjeti za onoga koga volimo i nije nam teško učiniti ništa za onoga tko nam je blizu srca.

Nekako je lijepo gledati na način da nije bitno što si izgubio nego što sam dobio – bolest me dovela k Bogu i ne vidim više gubitak zdravlja nego dobitak vjere i Božje blizine.

Isus nam daje križeve koji su nam i teret i blagoslov, pa se tako u obitelji često događa da imaš priliku za rast i za pad. I preko jedne osobe možeš zaslužiti ili izgubiti nebo. Krist nam doslovno daje ulaznicu za raj, a nama je hoćemo li je znati prepoznati. Toliko smo puta čuli kako neka patnja zbliži obitelj, a neka je razori, što ovisi o nama i našoj vjeri. Nekako je lijepo gledati na način da nije bitno što si izgubio nego što sam dobio – bolest me dovela k Bogu i ne vidim više gubitak zdravlja nego dobitak vjere i Božje blizine. I to uistinu može reći samo čovjek koji je u dubini odnosa s Bogom i koji stvarno živi molitvu.

Ja patnjom želim doprinijeti i dati dio sebe isto kao što je Krist dao za mene. Ako ne mogu podnijeti cijelu krunu, podnijet ću barem jedan trn.

Strpljenje nas čini zahvalnima da vidimo kako smo ovisni o Bogu te smo nesposobni činiti bilo što vlastitim snagama. Dobro bi bilo kada bi naša patnja postala aktivna, da patimo aktivno. Idemo probati razmišljati aktivno – što ja mogu napraviti? Ja patnjom želim doprinijeti i dati dio sebe isto kao što je Krist dao za mene. Ako ne mogu podnijeti cijelu krunu, podnijet ću barem jedan trn. Ako ne mogu podnijeti sate bičevanja podnijet ću barem dva, tri udarca. Ne mogu možda podnijeti čavle i probodeni bok, ali ću ponosno nositi tu gredu, taj svoj križ na ramenima i zagrliti ga jer znam da me taj križ vodi u nebo.

U svemu ovome najljepše je što nas Bog ne ostavlja. Isus pati s nama i postaje supatnik. Zato patnja ima smisla tek kada svoj križ naslonim na Kristov križ. Kada svoje boli naslonimo na Kristove boli. Kroz patnju smo pozvani pokazati svoju duhovnu zrelost i veličinu. Ako je Krist svojom patnjom pobijedio smrt i grijeh, onda i ja patnjom i trpljenjem sudjelujem u obnovi ovoga svijeta.

S Kristom stvarno nešto mo9žemo promi8jeniti na bolje i smisao je našeg križa u Kristovu križu. Ne zato što voli mučenje i patnju, nego zato što znam da poslije križa dolazi Uskrs. I nije smisao u Velikom Petku koji mi previše gledamo nekada. Smisao je u Uskrsu i da naše rane uskrsnu jer Krist je imao rane i nakon Uskrsa, ali one više nisu krvarile.

Što više upoznajemo Krista i ljubav kojom nas je otkupio, više ćemo upoznavati smisao patnje u svojim životima. Što reći majci kojoj je bolesno dijete. Ništa osim kleknuti s njom i početi moliti. Odvesti je onome koji zna odgovor. Na mnoga pitanja ne možemo odgovoriti, nego ćemo znati tek kada dođemo u vječnu domovinu pred Gospodina. Patnja ima smisla jedino ako se Isus Krist proslavi po njoj,