Rafael Dropulić danas je sretan i ispunjen suprug i otac koji radi već duže vrijeme kao viši stručni suradnik u Odjelu za obrtništvo i poduzetništvo u upravi Grada Zagreba, a povremeno radi i kao voditelj emisije Blagoslovljen tek na Laudato televiziji, piše portal Svjetlo riječi. U nastavku prenosimo razgovor fra Janka Ćure s Rafom.

Rafaele, kad god se pojavite u medijima, Vi ste nasmijani odnosno sretni. Kako to? Jeste li po naravi takvi ili je u pitanju neki drugi recept za sreću?

Što se tiče recepta za sreću, Isus ga je davno dao: „Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio”.

Ha, ha, ha… Istina, često sam nasmijan, ali to ne znači da sam uvijek i sretan. Običan sam čovjek kao i svi drugi, sa svojim boljim i gorim danima, ali kada sam u odnosu i komunikaciji s drugima, onda mi sreća poraste pa čak i kada sam tužan. Eto, možda zato i „osmijeh u medijima”, a i narav je vjerojatno u pitanju, odmalena sam bio, što se kaže, „pozitiva”. Što se tiče recepta za sreću, Isus ga je davno dao: „Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio”. Tko to usvoji riješio je sreću za cijeli život. Eto, tako lako, a opet tako teško. Ali sve se može uz milost Božju pa pomalo.

Nakon Vaše pobijede u showu Story Supernova Music Talents mnogi su vjerovali da je takvo nešto za mladoga čovjeka vrhunac uspjeha, zadovoljstva i sreće. Je li to baš tako?

Pa… meni je to više bilo kao početak, a ne vrhunac uspjeha. Cijeli život sam se bavio glazbom i SSNMT je bio odlična platforma da dođem do prvoga cilja koji sam kao mali zacrtao, a to je snimanje albuma. Međutim, na kraju se ispostavilo da moram raditi sve i svašta samo ne snimiti album. Zato tih godina nisam imao ni zadovoljstva ni sreću. Naizgled, imao sam sve što jedan prosječan mladi čovjek može poželjeti, novac, auto, slavu i ostale „budalaštine”, a jedino što sam zaista želio cijelo to vrijeme je snimiti vlastiti album po svom guštu i ukusu, a to nisam dobio.

I svi misle kako mu je super jer ima milijune, a on plače na klupi jer ga novci ne zanimaju i samo je htio igrati jer voli i uživa u nogometu. Ugrubo rečeno, izvana sjaj i blještavilo, a iznutra jad i bijeda.

Na kraju, morao sam svašta trpjeti i proživljavati, a zadovoljstva nije bilo jer moja jedina želja se nikada nije ostvarila. To me trgalo fizički i psihički. To vam je kao da neki mladi nogometni super talent potpiše milijunski ugovor s npr. Real Madridom, ali cijelu karijeru provede na klupi i nikada ne zaigra. I svi misle kako mu je super jer ima milijune, a on plače na klupi jer ga novci ne zanimaju i samo je htio igrati jer voli i uživa u nogometu. Ugrubo rečeno, izvana sjaj i blještavilo, a iznutra jad i bijeda.

Vama su se na estradi otvarala mnoga vrata, ali ste sve to prodali kako biste kupili onu njivu u kojoj ste pronašli blago kako stoji u evanđelju (Mt 13,44) pa ste krenuli drugim putom. Sve to zahtijeva traženje i neumornu angažiranost u radu na sebi. Kako Vas je put vodio tu gdje ste sada i je li se sve to isplatilo?

Moje traganje za Bogom nije počelo, kao što mnogi pogrešno misle, nakon što sam postao poznata i javna osoba. Za Bogom sam počeo ozbiljno tragati u trećem razredu srednje škole. Duga je to priča. Kod mene se obraćenje nije dogodilo preko noći. Trajalo je to dosta godina. Tragao sam za Bogom srcem i intelektom – čitanjem knjiga i razgovarajući s drugim osobama koje su ga tražile, pronašle ili su mislile da su ga pronašle. Usput sam se molio Bogu da mi svaku novu spoznaju usadi i u srce. Probat ću to ukratko posvjedočiti, s obzirom na to da nema toliko prostora za detalje.

U jednom trenutku, nakon prekida trogodišnje veze s tadašnjom djevojkom, u meni se nešto snažno pokrenulo te mi se u srcu pojavila žarka želja da upoznam Boga jer sam vjerovao da je Bog izvor sreće i mira.

Kada sam imao 17 godina, doživio sam jednu veliku traumu koja je zapravo bila vrhunac depresivnoga razdoblja koje je trajalo nekoliko godina. Tinejdžerske sam godine proživio kao prosječno „svjetovno” dijete, iako tradicionalno odgojen katolik, a s obzirom na to da sam hipersenzibilna i introvertna osoba, bio sam dosta zatvoren i utjehu sam tražio u pogrešnim stvarima, što je jako loše utjecalo na mene. U jednom trenutku, nakon prekida trogodišnje veze s tadašnjom djevojkom, u meni se nešto snažno pokrenulo te mi se u srcu pojavila žarka želja da upoznam Boga jer sam vjerovao da je Bog izvor sreće i mira.

Iako sam kršten, pričešćen i krizman te dolazim iz katoličke obitelji, naša je vjera bila „tradicionalna”. To je dobro jer dobiješ klicu Duha Svetoga koja vječno ostane u srcu i samo čeka pravi trenutak da proklija, ali s duge strane ne pripremi te dovoljno kako bi, kao mlad čovjek, uspio proći kroz sva iskušenja jedne nevjerničke sredine koja mladima ne pruža nikakav duhovni sadržaj, osim šturoga, bazičnoga vjeronauka, ali zato nudi pregršt onoga drugog, svjetovnoga sadržaja punoga zamki i opasnosti.

Ključna osoba koju mi je Bog poslao u život bio je Nikola Družijanić, jedan od mojih najboljih prijatelja do danas. Upoznao sam ga još u osnovnoj školi (on je tada bio u srednjoj). Povezala nas je nevjerojatna strast i ljubav prema glazbi. Bili smo „opsjednuti” glazbom. To je bila tema o kojoj smo mogli razgovarati cijele dane. Počeli smo zajedno svirati u različitim kombinacijama, a to se nastavilo i u Zagrebu na fakultetu. Bili smo cimeri, živjeli smo zajedno u samom centru Zagreba, i uz fakultetske obaveze sve drugo vrijeme provodili smo svirajući i slušajući glazbu; obilazili smo klubove gdje se sviralo uživo, koncerte… Bili smo toliko slični da smo pjevali u istim bendovima. Ako on nije mogao doći na probu, otišao bih ja i obratno; često smo i zajedno svirali. Obojica smo pjevači i multiinstrumentalisti pa smo imali različite bendove u različitim kombinacijama. No za razliku od mene, Nikola je imao još nešto. Bio je katolik koji ide na svete mise nedjeljom i čita katoličku duhovnu literaturu. Ja sam vjerovao u Boga, ali još sam bio u potrazi za Istinom i pravom Crkvom.

Kada god bismo ušli u dubinske filozofske razgovore s nekim osobama iz tih „grupa”, došli bismo do zaključka da u svim tim pravcima, filozofijama i „vjerama” postoji najmanje jedna rupa, a uglavnom više njih, kroz koje curi sva „istina” u koju su nas pokušali uvjeriti, i uvijek bismo se nekako vratili na Isusa i kršćanstvo.

Previše se toga nudilo, a ja nisam znao što izabrati koji je pravi put. Unatoč tome, puno sam čitao i molio na nakanu da mi se razbistri put. Obojica smo puno čitali i družili se s ljudima iz različitih kršćanskih denominacija, ali i s onima iz raznih hinduističkih sekti i grupa. Kada god bismo ušli u dubinske filozofske razgovore s nekim osobama iz tih „grupa”, došli bismo do zaključka da u svim tim pravcima, filozofijama i „vjerama” postoji najmanje jedna rupa, a uglavnom više njih, kroz koje curi sva „istina” u koju su nas pokušali uvjeriti, i uvijek bismo se nekako vratili na Isusa i kršćanstvo. Zanimljivo, Nikola nikad nije bio napadan niti me je pokušavao obratiti. Zapravo je više on mene ispitivao o knjigama koje sam ja tada upijao, a tu je bilo dosta okultizma, parapsihologije i duhovnosti koje su skroz na „drugoj strani”, no radio je to iz čiste znatiželje i ništa više od toga. Tako smo jedan dan počeli razmjenjivati misli, ideje pa na kraju i knjige. To je bio početak moga vraćanja katoličkoj vjeri, ali tek početak.

Tada mi je glazba bila sve i silno sam želio uspjeti kako bih mogao od nje živjeti. Moja strast i upornost na kraju su urodili plodom, što je donijelo i „slavu” kao posljedicu toga.

Nikola je zaslužan i za razvoj moga karaktera. Naučio sam neke stvari od njega i počeo ih primjenjivati u životu. On toga vjerojatno nije ni svjestan, no prije nego što sam proveo tu godinu s njim bio sam puno veći egoist, sebičnjak. Stavljao sam uvijek sebe na prvo mjesto. On me je naučio poniznosti i brizi za druge. Na kraju, obojica smo se prijavili i na SSNMT. Nismo razmišljali o slavi, jednostavno smo voljeli glazbu i aktivno se njome bavili svirajući u raznim bendovima. Tada mi je glazba bila sve i silno sam želio uspjeti kako bih mogao od nje živjeti. Moja strast i upornost na kraju su urodili plodom, što je donijelo i „slavu” kao posljedicu toga.

Razmišljao sam samo o glazbi, stvaranju, kreativnom radu i očekivao sam da će me bavljenje glazbom ispuniti jer sam glazbu smatrao svojim životnim pozivom.

Nikad nisam razmišljao o slavi, i o tome hoće li me slava ispuniti ili ne. Razmišljao sam samo o glazbi, stvaranju, kreativnom radu i očekivao sam da će me bavljenje glazbom ispuniti jer sam glazbu smatrao svojim životnim pozivom. Nažalost, kao što sam već rekao, dogodilo se to da sam se morao baviti svim i svačim a glazbom najmanje ili nikako. Na kraju me je sve to zajedno silno iscrpilo i ispraznilo pa sam odlučio povući ručnu kočnicu, stati na loptu, povući se u tišinu, u osamu, ozdraviti, vratiti se Bogu, drugim riječima, vratiti se na početak.

Kada sam to počeo primjenjivati u stvarnom životu, sve je drugo došlo na svoje mjesto. Duša mi se oslobodila okova i tereta koje sam godinama nosio.

Bog je na kraju uslišio moje molitve i jednom prilikom, surfajući po internetu na temu „Isus” naletio sam na poziv za seminar posta i molitve u Međugorju. Otišao sam tamo i od tada, polako i postupno, tijekom godina sve se počelo mijenjati nabolje. Najveća je promjena bila to što sam postajući više Božji, istovremeno postajao i više svoj. Nisam više morao nositi maske koje sam nosio. Shvatio sam da me Bog voli i ljubi takvoga kakav jesam, kakvoga me je stvorio i da ima plan s mojim životom te da se ne trebam brinuti ni za što, osim da ga ljubim i da mu služim. Kada sam to počeo primjenjivati u stvarnom životu, sve je drugo došlo na svoje mjesto. Duša mi se oslobodila okova i tereta koje sam godinama nosio.

Život je odjednom postao lijep i jednostavan, koliko god je istovremeno bio i težak. Vratio sam se na fakultet, obnovio odnose s roditeljima i braćom, počeo sam bolje koristiti vrijeme koje mi je dano. Moj odnos prema ljudima također se promijenio, a posebno prema djevojkama. Sve je bilo drukčije. Čak i odnos prema obvezama, fakultetu, svemu. Pojavila se jedna vrsta odgovornosti koju do tada nisam poznavao. Posebno sam sretan i zahvalan što mi je Bog podario predivnu ženu i dijete (i još jedno na nebu). To mi je najveći blagoslov i dar koji sam dobio od Njega, jer da se nisam obratio vjerojatno se ne bih ni oženio.

Često se u Hrvatskoj piše o porastu trenda duhovnosti među „estradnjacima”? Po Vašem mišljenju, može li duhovnost biti trend i nešto što je u nekom trenutku moderno odnosno „in”?

Glazbena scena, kako svjetska tako i naša je uvijek koketirala s različitim vrstama duhovnosti i duhovnost je uvijek bila vrlo popularna među glazbenicima, posebno npr. istočnjačke religije i duhovnosti, tako da to nije ništa novo i za čuditi se. Zapravo je to namjerno i upakirano zajedno s glazbom kako bi se mlade preko loše glazbe još dublje uvuklo u ponor. I na našoj glazbenoj sceni je prisutno to tzv. istočnjačko duhovno pomodarstvo koje je odavno već kliše. S druge pak strane puno naših glazbenika se okrenulo Isusu i kršćanskoj duhovnosti i to mi je super jer oni mogu puno utjecati na svoje slušatelje i svojim primjerom potaknuti posebno mlade da počnu istraživati ili se vraćati jedinom pravom putu, Isusu.

I da izravno odgovorim, kršćanska duhovnost nikako nije, ne može i nikada neće biti trend, nešto moderno i in jer to su sve sinonimi za nešto prolazno, kratkotrajno i bez dublje unutarnje vrijednosti, a katolička vjera i Isus, naš jedini i pravi Bog su vječna i najveća vrijednost uopće.

Pa čak i ako je npr. kod nekoga pjevača nošenje križa samo moda, i dalje mislim da je to ok jer bolje da nosi križ nego neki drugi, često sotonski simbol. Ne bih previše moralizirao oko toga, jer tko smo mi da prosuđujemo nečiju vjeru. I da izravno odgovorim, kršćanska duhovnost nikako nije, ne može i nikada neće biti trend, nešto moderno i in jer to su sve sinonimi za nešto prolazno, kratkotrajno i bez dublje unutarnje vrijednosti, a katolička vjera i Isus, naš jedini i pravi Bog su vječna i najveća vrijednost uopće.

Svjedoci smo mnogih izvrnutih vrijednosti modernoga života, a ponajviše inzistiranju na slobodi bez odgovornosti. Koje su Vaše životne vrijednosti i kojim redom ih redate kad dođe do njihove kolizije?

Bog mora biti na prvom mjestu jer On daje smjer za sve drugo u životu. Ako Bog nije na prvom mjestu, kako ćeš znati išta dalje.

Istina, danas je sve naopako, vrijednosti su totalno izokrenute. Sve što vrijedi i koristi zdravom i normalnom životu postalo je loše, a sve što je loše i uništava život postalo je cool i dobro. Moje životne vrijednosti imaju vrlo jednostavan redoslijed. Na prvom mjestu je Bog, na drugom obitelj, a onda sve drugo. Lako je za „sve drugo” kad su Bog i obitelj na prva dva mjesta, zato nisam nabrajao dalje. Bog mora biti na prvom mjestu jer On daje smjer za sve drugo u životu. Ako Bog nije na prvom mjestu, kako ćeš znati išta dalje. On nas uči kako se ophoditi prema ženi, djeci, roditeljima, braći, sestrama, prijateljima, školi, fakultetu, poslu pa čak i novcu, slobodnom vremenu. Sve će se zapetljati i otići niz stranputicu ako Bog nije na visokom prvom mjestu na ljestvici naših vrijednosti.

Prva sljedeća je obitelj jer džaba ti sve u životu; posao, karijera, novci, slava i bilo kakvi lažni i prividni uspjesi i isprazna zadovoljstva ako tvoja obitelj pati jer joj nisi posvetio vrijeme. Nikada ne smijemo krasti vrijeme Bogu ni obitelji. Zdrav odnos s Bogom i zdravi odnosi s članovima naše obitelji preduvjet su i temelj za sve drugo u životu. Otkad tako živim, ja sam slobodan i radostan čovjek.

Koji su bili ideali mladih u Vašem vremenu, a koji su danas? Ne čine li se mladi danas previše pasivnim o mnogim životnim pitanjima? Što mislite koja je njihova uloga u društvu?

Ma nije ni u moje vrijeme bilo drukčije. Uvijek su bili mladi kojima je samo do zabave i druženja, koji nisu puno razmišljali o nekim idealima niti važnim životnim pitanjima i oni koji su u sebi imali jednu određenu zrelost, aktivističku crtu, osjećaj za dobro, društvo, čovjeka itd.

Živimo u vremenu koje je obilježeno kulturom smrti na svim poljima i previše pesimizma kruži po svijetu pa tako i u ljudskim srcima. Ali zato s druge strane jača aktivnost mladih u Crkvi.

Tako je i danas. Iako, istina, možda se danas ta pasivnost mladih još više osjeti jer, nažalost, cijelo je društvo nazadovalo u duhovnom smislu što ostavlja jak trag na mlade. Živimo u vremenu koje je obilježeno kulturom smrti na svim poljima i previše pesimizma kruži po svijetu pa tako i u ljudskim srcima. Ali zato s druge strane jača aktivnost mladih u Crkvi. U moje vrijeme npr. nije bilo toliko zajednica i pokreta unutar Crkve, pa ni duhovnih seminara, koncerata, tribina za mlade itd., a i za ono malo što ih je bilo, trebao si se dobrano pomučiti da saznaš za njih. Danas mladi, željni Boga i duhovnoga rasta, imaju izbora i sadržaja koliko hoće i sve su im informacije dostupne preko društvenih mreža. Bogu hvala na tome jer to pomaže mladim katolicima da se formiraju i prodube svoj odnos s Bogom. Također, pomaže im i da se bolje i više povežu međusobno, budu aktivni te jednoga dana budu nositelji društvenih, kulturoloških, ekonomskih i drugih promjena na bolje.

A u Crkvi? Čini li se u Crkvi dovoljno kako bi mladim ljudima približila trajne evanđeoske vrijednosti? Je li Crkva dovoljno otvorena za nove vidove evangelizacije mladih?

Nije moje da komentiram Crkvu i njezino djelovanje i ne smatram se dovoljno kompetentnim za takvo što. Mogu iznijeti jedino ono nešto što primjećujem kao laik. Čini mi se da se Crkva jako promijenila u odnosu na vrijeme moje mladosti. Postoji cijeli val „novih starih” svećenika koji su ozbiljno shvatili svoje poslanje i daju se mladima skoro 0 – 24 h. To su često mlađi svećenici koji su i sami odrastali u drukčijem vremenu pa znaju što mladima treba, ali ima tu i starije garde koja je htjela i prije djelovati ali su ih čudno gledali, a danas ih primaju s oduševljenjem.

Već 10 – 15 godina diljem Hrvatske možemo svjedočiti procvatu različitih pokreta unutar Crkve, molitvenih zajednica, duhovnih seminara, duhovnih koncerata i drugih sadržaja a posebno onih za mlade. Pa na kraju, dobili smo i pravu katoličku televiziju, najbolju na svijetu, Laudato TV koja bez blagoslova Crkve ne bi postojala, a također između ostaloga ima i bogat sadržaj za mlade. Crkva je napokon shvatila da se treba mijenjati i ipak malo popustiti i biti fleksibilniji kada su mladi u pitanju te ih voditi i pratiti na putu dajući im slobodu za pronalaženje novih putova. Tako da, mislim da Crkva čini dosta po pitanju mladih, naravno uvijek se može više i bolje.

S druge strane, jesu li mladi otvoreni za duhovnost, odnosno za svetost? Čini se kao da se, općenito kao vjernici, plašimo te riječi.

Pa evo, kao što sam već rekao čini mi se da u zadnjih 10 – 15 godina sve više mladih ulazi u razne zajednice i pokrete što je odličan početak za formaciju i daljnji rast u svetosti. Kako vodim emisiju Blagoslovljen tek na Laudato televiziji, često snimam i upoznajem jako mlade ljude koji su hodali u čistoći, vjenčali se jako mladi s dvadeset i nešto sitno godina, dobili djecu i nastavili služiti u svojim župama ili zajednicama i, vjerujte mi, to su pravi mali živući sveci. Često me podsjete na priče o našim djedovima i bakama, dok se živjelo čisto, vjenčavalo rano, išlo u crkvu i svaki dan molilo zajedno u obitelji, služilo u zajednici. Evo baš takvo nešto opet oživljava u našem društvu. Pa pogledajte npr. samo koliko je mladih prošlo predavanja o teologiji tijela kod don Damira Stojića u Zagrebu. Uzet ću to kao dobar primjer. Svi ti mladi ljudi, a dosta njih sam snimao, doista su odlučili živjeti i žive čistoću i svetost, i to u vrijeme totalne seksualne izopačenosti i dekadencije. Zbog toga, ali i drugih sličnih primjera, mislim da su mladi otvoreni za svetost.

Svetost je nešto utkano u nas, naše srce, naš um, svaku živu stanicu našega bića. To je najprirodnije stanje za nas.

I treba ovdje reći da svetost nije nešto nedostižno kako mnogi od nas misle, nešto za druge ljude i nikako za nas. Bog nas je još od začeća predodredio za svetost. Svetost je nešto utkano u nas, naše srce, naš um, svaku živu stanicu našega bića. To je najprirodnije stanje za nas. Istina, istočni grijeh je odradio svoje i otežao nam taj put ali naš duh i naša duša i dalje streme ka svetosti, i to je jedina prava sreća i radost za nas. Zato ljudi, sveti ljudi, koje slavimo kao svece… oni su bili najsretniji ljudi koji su hodali kuglom zemaljskom. Oni su često patili, trpjeli itd., ali nitko nije bio radosniji od njih jer živjeli su najispunjenijim mogućim životom, ljubili su do smrti, baš kao Isus i tako ispunili svoju misiju za ovoga života. I ne treba se toga bojati jer ovaj život kratko traje a onaj iza traje vječno. I na kraju, Gospa je rekla u Međugorju kako je ovo milosno vrijeme pa mislim da bi ga trebalo maksimalno dobro iskoristiti.

Koji su Vaši planovi? Razmišljate li o povratku u glazbene vode?

Glazba mi više nije prioritet kao što je bila u mojim dvadesetima. Danas sam muž i otac, imam posao i druge obaveze. Također, imam jako izraženu tu jednu obiteljsku crtu. Drugim riječima, ne mogu zamisliti npr. da sad sjednem u kombi i odem na turneju, ne vidim ženu i kći mjesec dana ili slično. Ma ako ih jedan dan ne vidim, već mi je loše. Ali da me Bog pozove da sviram i pjevam zbog neke više svrhe, onda bih naravno pristao.

Tako sam npr. prije par godina nastupao na Uskrs festu iako me to uopće nije zanimalo. Ili npr. nastupao sam par puta na Progledaj srcem, i to jedva ha, ha, ha, nakon par godina nagovaranja. Ali danas sam Bogu zahvalan i za Uskrs fest i za Progledaj srcem, i za druge neke, povremene nastupe. Veliki su plodovi urodili samo zbog tih par nastupa. Tako da, eto… osluškujem Boga pa ako hoće, pjevat ću gdje god zatraži, a ako neće sretan sam i tako.

I na kraju, što biste poručili mladim ljudima i to onako otvoreno kako samo Rafo zna?

Mladima poručujem – Vi ste jedinstveni i originalni baš takvi kakve vas je Bog stvorio. Ne treba vam niti jedan drugi model u životu osim Isusa i svetaca koji su ga slijedili. Uvijek idite protiv glavne struje i svega onoga što vam serviraju kao cool, in i moderno. Sve je to laž i trulež. Poštujte i slušajte svoje roditelje, a iznad svega budite Kristovi i družite se s Kristovima a kad ste među drukčijima, ljubite ih i volite ali uvijek ostanite svoji tj. Kristovi.

I kada vam bude teško, ne zaboravite da vas Isus uvijek ljubi, voli i čeka pa čak i kada vi ne volite sami sebe i mislite da ne zaslužujete njegovu ljubav. Bog vas voli, ima velike planove za vas i čeka vas. Odazovite se i otkrit ćete sreću, radost i slavu o kojima niste ni sanjali!