“I otrgnu se od njih koliko bi se kamenom dobacilo, pade na koljena pa se molio:,

“Oče! Ako hoćeš, otkloni ovu čašu od mene. Ali ne moja volja, nego tvoja neka bude!.”

-Luka 22, 41-43

Krajnji kršćanski paradoks uključuje patnju. Ne možemo joj pobjeći niti dopustiti da se rastopi u ništavilo, kako potiču istočnjačke religije. Istodobno, misterij patnje sadržan je u Starom i Novom zavjetu. Mislim da je vrijedno razmotriti ne samo zašto bježimo od svoje patnje, već i kako možemo naučiti dobro patiti, piše Jeannie Ewing s portala Catholic Exchange.

Lako je živjeti našu katoličku vjeru kada život teče glatko, kada čitamo retke koji pokazuju čudesna ozdravljenja i svjetlost koja pobjeđuje tamu. One su namijenjene obnovi ili vraćanju naše nade, a ne uklanjanju ili ignoriranju stvarnosti ljudskog stanja, a to je patnja.

Ono što me zapanjuje je koliko često zaboravljamo ovu istinu. Svaki put kad se u mom životu pojavi novi križ, molim se da me čaša mimoiđe, samo drugačijim riječima: “Bože, umoran sam od ovoga” ili “Nije ovo  valjda još jedan problem” ili: “Ne, ne opet!”. Suština je, međutim, ista. Ne želim ponovno trpjeti ili možda iskusiti novu, dublju vrstu patnje.

Prisjetimo se da je Isus, kao potpuno čovjek, to iskusio s nama u svojoj agoniji. Iz sinoptičkih evanđelja saznajemo da je bio “obuzet strahom i tjeskobom”, ili neki kažu, drhtanjem. Njegova je reakcija bila da ostavi svoj križ iza sebe, jer je bio svjestan koliko bi bolno bilo nositi ga do kraja. Sam Isus molio je svog Oca na Nebu da ukloni neposredan kalež patnje.

 “Tvoja volja neka bude.” U ovom drugom dijelu naše molitve iskazujemo radikalno povjerenje u Božju providnost, iako ne znamo kamo će nas patnja odvesti i što će Bog u njoj i po njoj tražiti od nas.

Dvije važne stvari koje bih željela istaknuti su ono što se događa nakon što saznamo za Isusove riječi: “Molim te, neka me mimoiđe ovaj kalež.” Prvo, On odmah nakon toga ipak kaže: “Ali ne kako ja hoću, nego kako Ti hoćeš.” Dalje, znamo da Bog Otac ne skida Isusov križ, već mu umjesto toga šalje anđela da ga utješi ili ojača u borbi koja je pred njim.

Okrenuti se Bogu u našim jadanjima i suzama, bolom i strahom, moliti ga da nas oslobodi od njih vrlo je ljudski, kao vrsta solidarnosti u molitvi s Isusom u Getsemanskom vrtu. U ovoj vrsti molitve postajemo iskreni i prema sebi i prema Bogu. Ne poričemo da smo slabi ili da se užasavamo boli i da je ne želimo u svom životu.

Ali ako učinimo kao što je Isus i otvorimo svoje stisnute šake da otkrijemo prazne ruke, tada kroz neizvjesnost i tamu kažemo: “Ali ne moja volja, Tvoja neka bude.” U ovom drugom dijelu naše molitve iskazujemo radikalno povjerenje u Božju providnost, iako ne znamo kamo će nas patnja odvesti i što će Bog u njoj i po njoj tražiti od nas.

Zatim postoje dugi dijelovi patnje u našem životu koji nas mogu smrviti pod svojom težinom, slično kao što je Isus pao tri puta pod težinom svog Križa. Pitamo se hoćemo li ikada dobiti odgodu, hoćemo li doživjeti neku malu radost ili iscjeljenje ili proboj. Ipak, u tim dugim razdobljima ono što se često događa je da nam Bog šalje naše vlastite pomoćnike da nas utješe, ohrabre i ojačaju. To bi mogli biti potpuni stranci koji nam daju ohrabrenje. To može biti i susjeda koji neočekivano navrati s poslasticama u kojima će uživati ​​vaša djeca. Ili prijatelj koji se spontano ponudi da odvede djecu u park na sat vremena.

Tu su i “anđeli službenici” koji nam se obraćaju izravno kao Božji glasnici. Podsjećaju nas tko smo, čiji smo i podržavaju nas svojim riječima ljubavi i suosjećanja. Oni ne pokušavaju oduzeti našu patnju, ali imaju hrabrosti hodati s nama u njoj, kamo god ona vodila. U biti, oni nam nude svoja srca i prate nas na našoj osobnoj Kalvariji.

Ponekad smo također pozvani služiti onima koji pate. Ljepota življenja punine naše ljudskosti je u tome što se svatko od nas, dok hoda vlastitim putem posvećenja, križa s putovima drugih. Svatko od nas, kada je tome otvoren, može postati upravo sredstvo kojim se druga osoba dotiče, tješi, čak i liječi.

Ako živimo na način i raspeća i otkupljenja, bit ćemo i službenici i služit ćemo, nikad ne propuštajući prilike da unesemo vjeru, nadu i ljubav u svoje živote i živote drugih.