Vjerojatno nema teže stvari na svijetu od poniženja. Tjelesni udarac prođe u tren oka, posjekotina zacijeli prije ili kasnije, s teškom bolešću se naučimo živjeti, ali poniženje? Poniženje se opire našem dostojanstvu, opire se našemu “biti čovjekom”, opire se svemu. A i mi se opiremo poniženjima. Poniženja su sastavni dio života. Odmalena. Prvi put kad shvatimo da nismo najjači, najbogatiji, najljepši – hladan tuš. Prvi čovjek se odupro Bogu i to je upisano u genetskom kodu čovječanstva. Ne damo si reći, ne damo da nam se zapovijeda. Sve se opire u nama. I to je “prirodno”. Na neki način. Bolje rečeno, to je “novo prirodno”. Pravo i prvo prirodno je stanje u kojem čovjek bez opiranja zna svoje mjesto pod suncem. Stanje u kojem se čovjek Bogu i njegovu Zakonu ne opire, nego živi s njim i s prirodnim zakonima u ravnoteži i miru.

Čovjekovim neposluhom i Đavlovom zavišću grijeh ulazi u svijet i narušava taj sklad posluha: čovjek bi želio biti kao Bog. I odatle oholost, kao smrtni neprijatelj čovjeka i poniznosti. Poniznost se može izmoliti – kao i svaka druga krepost. Ona će nas sigurno dovesti u Nebo! Poniženjima treba stati na kraj; uspostavljati pravedne odnose u kojima ne moramo nekoga zgaziti da bismo se osjećali vrijednima. Inteligentni i zreli ljudi nemaju potrebu nikoga ponižavati. Oni znaju svoju vrijednost. Ostanimo ponizni i ne ponižavajmo nikoga!