Više od 25 godina salezijanci su prisutni u BiH. Njihov je rad blagoslovljen mnogim plodovima u žepačkom kraju. Sadašnji provincijal hrvatskih salezijanaca don Tihomir Šutalo je od početka osobno bio u sve to uključen. O početcima, tijeku izgradnje, a i o samim plodovima govorio je za Katolički tjednik Nedjelja ba.

Vi ste kao mladomisnik bili među prvim trima salezijancima koji su 1995. došli u Žepče. Kako su izgledali ti prvi koraci?

Opet dolazimo do jednog apsurda. To su za nas bila blagoslovljena vremena, za nas osobno duhovno najkorisnije vrijeme. Tih prvih dana i godina su udarani, dakako samo Božjom milošću, duhovni temelji salezijanske prisutnosti u Žepču. Kasnije su na tim duhovnim temeljima izgrađeni i oni fizički, zgrade, ustanove… Osobno sam dobro živio te dane jer sam u Žepče donio samo svoju mladost, polet, radost života, redovnički i svećenički žar. Nisam imao nikakvih težina, bilo odživljenih godina, bolesti, loših iskustava… Bio sam spreman početi pisati neke nove stranice knjige svoga života i duboko sam Bogu zahvalan što se to događalo upravo u takvim okolnostima gdje se nije moglo skrivati iza zidova nekih struktura, zakona, tradicije… Pokojni don Ambrozije Matušić je bio dodatna sigurnost svojim iskustvom i mudrošću, a don Stjepan Matijević svojom srođenošću s krajem, mentalitetom i ljudima.

Osobno sam dobro živio te dane jer sam u Žepče donio samo svoju mladost, polet, radost života, redovnički i svećenički žar.

Don Tihomir Šutalo/Katolički tjednik

Zašto baš Žepče? I kako je narod reagirao?

Vjerojatno je, kako rekoh, činjenica da je više braće bilo iz toga kraja, bila važna, ali mislim da nije bila presudna. Bilo je i drugih krajeva iz Bosne i Hercegovine odakle je bilo jednako toliko ili čak više salezijanaca. Mislim da je presudan bio zajednički poziv mjesne Crkve i općinskih vlasti, tadašnji političko-društveni kontekst, a osobito veliki broj školske djece. Država bi vjerojatno uspjela obnoviti u ratu razrušene škole, ali Crkva je željela temeljitiju obnovu, obnovu cijelog društva odgajajući mlade u krjepostima i stručnom osposobljavanju, kako je don Bosco govorio, odgojiti „dobre kršćane i poštene građane“. Narod je reagirao dvoznačno. To je bilo vrijeme kada je u Bosnu i Hercegovinu dolazilo mnogo međunarodnih humanitarnih institucija pa su i nas neki promatrali, premda su znali da smo svećenici, dijelom neke takve pomoći. Ljudi su nam znali dolaziti kući i tražiti pomoć za obnovu ili za rješavanje zdravstvenih problema. Mislili su da smo tu i radi toga, da imamo poznanstva i veze preko kojih im možemo pomoći. S druge strane, neki su se čudili zašto smo došli.

Ljudi su nam znali dolaziti kući i tražiti pomoć za obnovu ili za rješavanje zdravstvenih problema.

Svećenici iz Zagreba dolaze u takvu situaciju. Nemaju ni župe, ni svoje kuće, čudno im je bilo da su svećenici tu da rade u školi. Jedina skupina koja nas je prihvatila bez zadrške bili su mladi. Oni ne kalkuliraju, gledaju čovjeka u oči i u srce i ako u tom pogledu prepoznaju dobrohotnost, iskrenost, transparentnost, dovoljno im je. Upravo radi ovoga sam i spomenuo da su te prve godine za nas bile najljepše. Nije bilo ničega što bi priječilo taj izravni govor srca, bistrinu očiju, čežnju i hod prema novome. U to smo vrijeme uređivali s mladima časopis pod nazivom Novi vidici.

Osim materijalne izgradnje, možemo li govoriti i o duhovnim plodovima rada salezijanaca u Žepču? Tu su, dakako, rođena i duhovna zvanja…

Crkva općenito pa tako i naša družba u svojim dokumentima ističu da su duhovna zvanja najfiniji plod svakog pastoralnog rada, tj. da je pastoralni rad u kojemu se ne rađaju duhovna zvanja upitan. Zbog toga nas veseli činjenica da se u ovih 25 godina nekoliko mladića i djevojaka iz našeg centra opredijelilo za duhovni poziv. Neki mladići su postali salezijanci, neki franjevci, neki su postali dijecezanski svećenici, jedna je djevojka postala milosrdnica… Draga nam je ova raznolikost jer i to pokazuje da smo vjerni don Boscovi sinovi. Sam don Bosco je odgojio puno više duhovnih zvanja za druge redove, družbe i biskupije, nego za same salezijance. To je znak da je to duboko Božji čovjek. No, duhovni plod je nešto puno šire od samog duhovnog poziva. Iskreno, u Bosni i Hercegovini nije jednostavan rad na duhovnom odgoju. Razlozi tome su najčešće objektivni: politička uvjetovanost, koja još uvijek stavlja naglasak isključivo na nacionalni identitet, tradicionalno življenje vjere, činjenica da su mladi kod nas samo za vrijeme srednje škole i da nakon toga, iako još uvijek mladi i neformirani dovoljno, odlaze ili na rad ili na studij u druge sredine. Često nam ne preostaje drugo do prihvatiti misao Sv. Pavla da mi sijemo i zalijevamo, a da netko drugi daje da plod sazrijeva i raste.

Koji su argumenti bili da se Hrvatska salezijanska provincija prihvativši poziv vrhbosanskog nadbiskupa Vinka kard. Puljića još iz ratne 1994., odvaži doći u Bosnu? Ubrzo ste počeli raditi u školi. Kamen temeljac novoga KŠC-a položen je 1997., Tehničko-obrtnička škola otvorena 1999., a godinu poslije i Gimnazija. Godine 2012. uspjeli ste otvoriti i veliku sportsku dvoranu. Očito je sve bilo jako dinamično. Kako ste izlazili na kraj s tim izazovima i tko Vam je sve pomagao? Jedan od temelja salezijanske duhovnosti jest obiteljsko ozračje. Na koji ste ga način ostvarivali u početcima, pa i poslije kroz rad u školi u žepačkom kraju? Još su neka pitanja o kojima je govorio don Tihomir Šutalo. Odgovore potražite OVDJE.