Župnik župe Presvetog Trojstva u zagrebačkom naselju Prečko vlč. Tomislav Šagud na svojoj je mrežnoj stranici objavio promišljanje nad nedjeljnim evanđeljem dvadesete nedjelje kroz godinu poručivši kako odlučnost za življenjem kršćanskim načinom života donosi razdor među ljudima. Ističe kako je teško biti Kristov učenik jer će mnogima smetati kršćanski način života koji ne uključuje samo odlaske na svetu misu nedjeljom ili molitvu nego potrebu za održavanjem kršćanskih vrijednosti i morala što nije uvijek jednostavno i neki to ne prihvaćaju. “Teško je i mučno, ali s Bogom nema kušnje koju ne možemo prebroditi”, piše vlč. Tomislav Šagud čije promišljanje prenosimo u nastavku.

Apokalipsa

Današnji je evanđeoski ulomak jedan od onih što na prvu djeluju nerazumljivo, pa čak i previše oštro. Kad bismo izdvojili određene rečenice i pitali ljude na cesti je li ih Isus izrekao, sumnjam da bismo čuli previše pozitivnih odgovora. Nisam siguran bi li rezultat bio bitno drukčiji ako bismo isto pitanje postavljali na izlazu iz crkve.

Evanđelje započinje slikama vatre i vode, odnosno „ognja” i „krštenja”. To su tipične slike apokaliptične literature – tekstova koji govore o posljednjim vremenima. Vatra i voda imaju dvostruko značenje. One donose smrt i razaranje, ali također pročišćuju i omogućuju život. Stoga cijeli ovaj ulomak valja čitati u tom svjetlu: riječ je o posljednjim vremenima i Božjem sudu koji će tada nastupiti.

Ne mir, nego razdjeljenje

Već u sljedećoj rečenici Isus govori o razdjeljenju koje je došao donijeti, a ne mir. Služeći se slikama razdora unutar obitelji, Isus podsjeća na riječi proroka Miheja o velikim nevoljama koje će se zbiti prije negoli Izraelu dođe spasenje. Između ostalog, prorok navodi da će sin zlostavljati oca, kći majku, a snaha svekrvu (usp. Mih 7,6). Pozivajući se na proroka Miheja, Isus nam želi poručiti nekoliko stvari. Prvo, potvrđuje da će prije spasenja nastupiti nevolje. Nadalje, izjavom „krstom mi se krstiti” (Lk 12,50) najavljuje da će on prvi sâm ispuniti svoje riječi i proći kroz veliku nevolju. Isus je već kršten na Jordanu, no krštenje o kojem ovdje govori nije krštenje vodom, već krštenje krvlju, na križu (usp. Mk 10,38). To je put kojim smo i svi mi pozvani proći.

Isus donosi nemir i razdjeljenje

Apokaliptične slike koje imamo u Bibliji ne govore samo o kraju vremena nego i o nevidljivoj duhovnoj stvarnosti koja postoji paralelno s ovom vidljivom. Kako piše u Evanđelju, vatra čišćenja već je zapaljena: nevolje su već sada prisutne u životima onih koji su odlučili slijediti Kristov nauk. Koliko nam god bilo teško čuti Isusove riječi o tome da će on biti uzrok razdora u obiteljima, naša iskustva potvrđuju da su one istinite. Mnogi su obraćenici, nažalost, najveće osude i ogovaranja doživjeli upravo od članova vlastite obitelji, baš zato što oni nisu mogli prihvatiti njihov novi način života. Koliko je samo brakova „razdijeljeno” jer je jedna osoba odlučila slijediti Krista, a druga ostala na nekom svom putu! Nije tu riječ o problemima poput odlaženja na nedjeljnu misu ili stavova o zagrobnom životu– teško da će nekome to smetati. Ali zato mnogima smeta kršćanski način života, koji jest drukčiji. Osoba koja je upoznala Krista prihvaća neke granice istinitosti, moralnosti i pravednosti preko kojih ne može prijeći. Takva odlučnost stvara razdor. To je teret učeništva pod kojim, nažalost, mnogi pokleknu pa na kraju stave člana obitelji ispred Isusa. Iz sućuti toleriraju grijeh i okreću glavu, misleći da šutnjom kupuju mir, umjesto da neumoljivo svjedoče predivna Božja djela.

Uznemiravanje duhova

Ovo su sve neki vidljivi, vanjski uzroci razdora. No postoji i nevidljiva, duhovna stvarnost koja uzrokuje još veće nemire. Osoba koja živi u grijehu pod đavoljom je vlašću i on ponekad njome upravlja kao da je lutka na koncu. Kada netko odluči slijediti Krista, jasno je da to takvim duhovima smeta, pa počinju bjesnjeti i činiti sve da dotičnoj osobi nekako napakoste. Ponekad joj se može činiti kao da se sav pakao sručio na nju.

Teško je biti Kristov

Jeremija je zbog Božje riječi strašno patio i bio proganjan od ljudi kojima je htio pomoći – djelić toga čuli smo u prvom čitanju. No on nije posustajao. Prorok Mihej nam, u onom istom poglavlju na koje se Isus poziva, osobno pokazuje kako se trebamo postaviti u trenucima velikih kušnji:

„Prema Gospodinu ja sam zagledan, čekam na Boga koji spašava, Bog moj mene će uslišati (…) ako sam pao, ustat ću; ako boravim u tminama, Gospodin je svjetlost moja” (Mih 7,7s).

Jedino što đavao može jest bučiti i bjesnjeti na nas, jer je već pobijeđen i dani su mu odbrojeni. Ne smijemo relativizirati i reći da nije teško. Teško je i mučno, ali s Bogom nema kušnje koju ne možemo prebroditi. Zato dignimo pogled prema Raspetome, od njega tražimo snagu, molimo za ustrajnost, i doći će njegovo spasenje, mir i radost.