Kada i kako se u Vama javila ideja integracije hrvatskih jezičnih idioma u zlatnu formulu ča-kaj-što?

Moje rodno mjesto Selca na otoku Braču jest potpuno i oduvijek čakavsko; no u blizini mu je, svega dva kilometra udaljenosti, na istočnoj obali otoka, okrenut prema makarskom primorju, Sumartin – naseljen izbjeglicama iz Hercegovine što bježahu pred Turcima – čisto štokavsko mjesto. Kada sam počeo pohađati osnovnu školu u svome mjestu, mi Selčani, kao čakavska većina morali smo se prilagođavati službenom štokavskom standardu, dok su Sumartinjani, kojima su se pojedinci iz čakavske većine rugali zbog neobičnog im načina govora – došli na svoje. Učenicima iz Sumartina nije trebala prilagodba kao nama iz Selaca.

Već tada sam osjetio da postoji čudan i bolan rez u jeziku koja nas dijeli, poput tektonske pukotine ili rane, pa sam počeo razmišljati – kako bi bilo da se jezično integriramo (za početak unutar mojega rodnoga otoka) na mnogo neposredniji osmotski način, kao što je to bilo kod starih Grka čiji je službeni jezik bio mješavina atičkih dijalekata zvan grčka koiné ili mješavina. Moja prvotna vizija hrvatske koiné bila je intuitivna i praktična – i nije nikako u to vrijeme bila, ili mogla biti, temeljena na teorijskom znanju. U međuvremenu i kasnije, tražeći i stječući jezična teoretska znanja, sve više sam uviđao da je „Zlatna formula hrvatskoga jezika ča-kaj-što“ kako sam je nazvao i složio prije 40-ak godina zapravo Sveti hrvatski gral koji nas Hrvate ujedinjuje jezično i književno, kulturološki, uljudbeno-identitetski, te politički integrira – snažno preslagujući naš odnos prema cijelosti hrvatskoga jezika nalazeći njegovu iskonsku ravnotežu, kano i unutar naroda sama; jer oduvijek znasmo da narod jest jezik, kako kaza pop Martinac nakon tragične Krbavske bitke – Turci nalijegoše na jezik hrvatski (dakle: na narod hrvatski).

Preko jezika, i to ekskluzivno štokavskoga idioma iliti stilizacije, naši istočni susjedi presižu za našim pukom koji govori štokavskim standardom, a tako i za našim ozemljem. Imperijalni je to instinkt u agresivnoj akciji širenja prema Zapadu i Jadranu, u posrbljivanju Hrvata; tako Vuk Karadžić kojega mnogi i kod nas časte, a bez istinski valjanoga razloga – navodi da su svi štokavci Srbi, kajkavci da su Slovenci, a samo čakavci jesu Hrvati; no i potonji nekako napola kano vrsta sub-etnicuma koji se ima prikloniti snažnijem i većem istočnome narodu. Slaganje i potpisivanje Deklaracije o tzv. zajedničkom jeziku ima svoj raison d’etre jedino preko činjenice da mu je osnova štokavska; nit’ kajkavski nit’ čakavski ne mogu se staviti pod kapu zajedničkoga jezika, a u njima jest naša differentia specifica – i.e. blistava i silno važna, razlikovna leksička pričuva koja naš hrvatski jezik čini bitno drukčijim od srpskog štokavskoga. Dakle srpsko -što jest srpski jezik, dok je hrvatsko što moguće razumjeti jedino u suodnosu i zajedništvu s -kaj i -ča.

Foto: stambuk.hr

Akademik Katičić je za Zlatnu formulu rekao da je to „najvažniji projekt od osamostaljenja Hrvatske”. Što konkretno ovaj upis na Listu nematerijalne kulturne baštine znači za hrvatski jezik?

Akademik Katičić, uzor-učitelj i prijatelj, bio je oduševljen mojom jezično-pjesničkom smotrom (na kojoj je i sudjelovao), te „Zlatnom formulom ča-kaj-što“ koju je držao iznimno važnom i o kojoj je u časopisu Kolu povodom njene 30-godišnjice promicanja napisao veličanstveni ogled istoga naslova – istaknuvši nakon opsežna objašnjavanja Formule, citiram:

„Zlatnom formulom ča-kaj-što“ obuhvaćena je sva dijalekatska raznolikost hrvatskoga jezika u svoj svojoj različitosti, sva povijest hrvatskoga književnog jezika sa svim njezinim dijalekatskim stilizacijama, uključujući tu i standardni jezik onakav kakav je izrastao i sjajno se potvrdio. Uz to „zlatna formula“ upućuje na pravi pristup tom standardnom jeziku, pristup ne s gledišta dijalektološke ekspertize, nego sve cjelovite povijesti hrvatskoga pisanja. Upravo zato ča-kaj-što i jest „zlatna formula“ hrvatskoga jezika . Tu formulu nije smislio i tako sjajno sažeto skovao pisac ovih redaka. Nju je skovao i već godinama je neumorno promiče hrvatski pjesnik i kulturni djelatnik, medicinar i diplomat Drago Štambuk. (Iz knjige D.Š. Kad su miši balali molfrinu).“

Upravo na trojstvenosti hrvatskoga jezika utemeljili ste prije više od 30 godina svehrvatsku jezično-pjesničku smotru Croatia rediviva. Je li upravo pjesništvo savršen „medij” za ujedinjenje naših jezičnih idioma?

Poezija kao sol jezika, srčika njegova i vječna mu svježina, najpozvanija je svjedočiti značaj i ljepotu rečene Formule o trojednoj naravi hrvatskoga jezika. Ona poput strijele upire, duboko vjerujem, u budućnost hrvatskoga jezika, jer s njime još nije sve gotovo, a na svima nama je da ga njegujemo, skrbimo o njemu i formiramo prema vlastitim narodnim interesima. Kada u nekoj svojoj standardnoj pjesmi, a pišem i ekskluzivno na čakavskome, trebam zamijeniti određenu riječ potražit ću je u čakavskoj ili kajkavskoj riznici – time bogatimo svoj standard, koji se istinabog – kakav bio da bio – iznimno potvrdio. I nikako nisam za to da Hrvati preko noći postanu nepismeni; standard je tu da ostane, ali nam je otvoriti prozorčiće i omogućiti barem leksiku da ga nesmetano bogati i daje mu snažne čakavske i kajkavske sokove i poticaje.

Može li Zlatna formula hrvatskoga jezika ča-kaj-što biti primjer ne samo jezičnog nego i političkog i društvenog ujedinjenja?

Oni koji ne razumiju da je tzv. Deklaracija o zajedničkome jeziku jedan oblik ekskluzivno štokavskoga velikosrpskoga presizanja i nametanja koje ima ekskluzivno političke ciljeve, u najmanju su ruku naivni i rade protiv hrvatskih nacionalnih interesa. Upravo je Zlatna fromula ča-kaj-što tvrđava, stožer i bedem koji štiti naš jezik, naš narod, naše ozemlje i našu hrvatsku budućnost. Ona je hrvatski društveni i politički ujedinitelj, Axis Croatorum.

Matica hrvatska najavila je izradu Zakona o hrvatskome jeziku. Kako komentirate najavu Zakona? Je li nam potreban i ima li Zlatna formula ča-kaj-što mjesto u tome Zakonu?

Zlatna formula hrvatskoga jezika ča-kaj-što nakon mojeg dugogodišnjeg predlaganja Vijeću za nematerijalnu kulturnu baštinu pri Ministarstvu kulture RH i ustrajnoga lobiranja i objašnjavanja, uz dvije početne odbijenice, konačno je (Bogu hvala!) proglašena kulturnim dobrom Rješenjem od 29. studenoga 2019, pod brojem Z-7412 i stavljena na Nacionalnu listu zaštićene nematerijalne baštine, čime se u hrvatsku javnost „na mala vrata“ uveo svojevrsni Zakon o hrvatskome jeziku, o njegovoj trojednoj naravi i potrebni ucijelovljenja. Stoga je, držim, u planiranom Zakonu Matice hrvatske neophodno pozvati se na ovo već donijeto zakonsko Rješenje koje verificira i uvažava moje 40-ogodišnje promicanje Zlatne formula hrvatskoga jezika ča-kaj-što i 32-ogodišnje trajanje jezično-pjesničke smotre Croatia rediviva ča-kaj-što u Selcima na otoku Braču; potrebo je navedeno Rješenje ugraditi u jezične napore Matice hrvatske (barem u praeambuli), a prema zajedničkome cilju iskazivanja brige i skrbi o sveukupnosti hrvatskoga jezika i njegove distinktnosti.

Zid od poezije

Možete li nam najaviti što će se ovoga kolovoza događati u Selcima na Braču?

Dan Domovinske zahvalnosti, sretno se poklopio s tradicionalnim petkom uoči paljenja Selaca od talijanskog fašističkog okupatora 9. kolovoza 1943, pa ću zamoliti pjesnike da čitaju prvenstveno domoljubnu poeziju, s naglaskom na podređenim idiomima, a koji se svi i sa standardom (iako ga radije zovem uzornim hrvatskim jezikom) – takme za Maslinov vijenac čime ovjenčanik – poeta oliveatus zaslužuje ploču sa svojim urezanim versima na Zidu od poezije. Potonji je postao velika atrakcija, nazivaju ga i oltarom hrvatskoga pjesništva; ljudi dolaze iz daleka da ga vide, opipaju, pomiluju, snime se pored njim i proštiju stihove nagrađenih ovjenčanika ili oliveata; među njima su najveći hrvatsku suvremeni pjesnici, ali i oni koji će to postati. Tradicija se gradi ponavljanjem, pa tako središnji trg Stjepana Radića u Selcima, s već 31. pločom u četiri reda postaje srcem hrvatske poetske prijestolnice, jedno od izvorišta velebne priče o trojednoj naravi hrvatskoga jezika.